Tragikomični gubitnici

Tragikomični gubitnici

Prije više do 25 godina (1976) praizvedena je predstava I to ljudi govore Slobodana Šembere u režiji Darka Tralića. Mladi Slavko Brankov monodramu je potom odigrao više od osamsto puta, učinivši od toga naslova neku vrst izreke koju su manje ili više prikladno ponavljali i oni koji nisu znali o čemu je doista riječ ni koje je njezino istinsko podrijetlo.

Prelazak rampe

Naime, bila je riječ o djelu koje je u vrijeme cikličkih stezanja ili popuštanja paraideoloških spona onodobnoga socijalizma progovorilo neposrednim i toplim rječnikom o malome čovjeku u žrvnju svakodnevnih mehanizama velikoga i složenog sustava; Slavko Brankov uspio je prijeći rampu (kako se obično kaže), zbližiti se sa svojim gledateljstvom — baš kao što se to sa svojim čitateljstvom zbližila, nešto ranije, proza u trapericama.

Danas, kad se sve doima drukčije, monodrama je doživjela svoj remake pod nešto izmijenjenim naslovom (...Što ljudi govore (iliti buka)), i s tekstom drugoga autora (Gordana Nuhanovića), koji je, međutim, slijedio vrlo sličan model — i inače dosta pogodan (i rabljen) za različite oblike stilskih vježbi. Pred poštanskim šalterom za informacije stvorio se podulji red: svatko od klijenata nesretnoj Mariti, službenici, želi ispričati svoju životnu priču — u njoj se kriju razlozi danas tako uobičajenih teškoća s plaćanjem. Nuhanovićevi likovi, uhvaćeni u trenutku tjeskobe i frustracije, suočeni s nijemim pseudoautoritetom, uglavnom su tragikomični gubitnici; njihovu egzistenciju obilježila je naša svakodnevica (sve nedaće nevoljne tranzicije), no njihove priče nisu ni po čemu spektakularne. U njima se prepoznaje snalažljivost i borba, rezignacija i (konačno) odustajanje maloga čovjeka koji pluta svijetom bez čvrstih oslonaca — on će ih zato obično sâm konstruirati u kakvoj sitnoj nadi ili želji, u iluziji koja nadomješćuje realnost.

Potreba za komunikacijom također je bitno obilježje ljudskosti; bačeni u alijenirano okruženje sveopće žurbe, egoizma i bitke za opstanak, Nuhanovićevi likovi hvataju se za krhotine: riječi i (samo) riječi, ta buka, pozadinski šum, njihove su splavi kojima žele doploviti do spasonosne obale — razumijevanja i sućuti drugoga ljudskog bića, drugog supatnika.

Korak do savršenstva

Slavko Brankov, tumač svih (muških i ženskih) uloga, u svojoj je glumačkoj zrelosti stigao korak do savršenstva. Stanke između začuđujućih brzih transformacija (iz) lika u lik, otkrivaju teatralnost i glumca: suptilan je to dramaturški postupak (dramaturgija mlade Jelene Kovačić), kojim se istodobno sugerira i distancija i bliskost, depatetiziraju (potencijama prenapete) scene i demistificira kazališna iluzionistička mašinerija. S druge strane, i glumac je čovjek, koji zajedničko iskustvo nevoljne zbilje dijeli s gledateljima. Uvjerljiv, snažan i sugestivan u svojim interpretacijama, koje su to bolje što se otprilike pedesetminutna predstava bliži kraju, Slavko Brankov izmakao je uobičajenim zamkama monodrame: pretvorivši se u čovjeka s tisuću lica, izbjegao je monotoniju, razbio šablonu i učinkovito poentirao predstavu preokretanjem perspektive.

Doista, kobni šalter na drugoj strani ne krije nikakav nedodirljiv autoritet, nego (samo) osamljenu i skromnu ženu, kojoj je tek slučaj podario nezahvalnu ulogu sveopćega ispovjednika. I u tumačenju njezina životnog umora, u petominutnoj minijaturi, Brankov je istinski pokazao što može sâm glumac na pozornici — naravno, kad se u njemu skladno sjedinjuju talent, iskustvo i onaj teško odrediv (karizmatični) element koji čini da nečija osobnost jednostavno i neusiljeno djeluje na druge, a ti se drugi (gledatelji) rado tom utjecaju otvaraju i prepuštaju, sudjelujući tako u zajedničkom doživljaju. Tako je: smijeh najbolje liječi svaku frustraciju, razbija svaki strah i tjeskobu (uzgred: zato ga moćnici i ne podnose).

Boris B. Hrovat