Teške veze zbrkane izložbe

Teške veze zbrkane izložbe

Teorijska potka koncepcije koja okuplja šesnaestoro umjetnika, nevezanih generacijskim ili estetičkim ključem, objašnjava se procvatom obične ili promatračke fotografije, nasuprot postmodernim varijantama ili, kako se to opisuje u katalogu, prisvojenim i friziranim slikama. Određenje koncepcije više je puta ponovljeno, dakle i strogo: Reality Check dokument je o stvarnim stvarima u stvarnom svijetu

Namjera Reality Checka, izložbe fotografija i videoradova, organizirane u suradnji British Councila, The Photographers Gallery i HDLU, iznesena je na prvim stranicama pratećega kataloga. Autori zamisli, kustosi Kate Bush i Brett Rogers, polaze od spoznaje da je stasala generacija britanskih umjetnika koji hrabro pomiču granice fotografske prakse, zaslužujući time i međunarodnu recepciju. Teorijska potka koncepcije koja okuplja šesnaestoro umjetnika, nevezanih generacijskim ili estetičkim ključem, objašnjava se procvatom obične ili promatračke fotografije, nasuprot postmodernim varijantama, ili kako se to opisuje u katalogu, prisvojenim i friziranim slikama. Određenje koncepcije više je puta ponovljeno, dakle i strogo: Reality Check dokument je o stvarnim stvarima u stvarnom svijetu.

Zanimljive projekcije

U tim koordinatama gledatelj ima priliku vidjeti sedmominutnu videoprojekciju Dinastija kilovata autorice Saskije Olde Wolbers, neprepoznatljive podvodne vizure i rastačuće dijelove strojeva fantastično-futurističkog izgleda. Ni u kakvoj vezi s time, no podjednake važnosti, teče i školskim glasićem ispričana bajka autorice o njezinu budućem rođenju 2016, o ekološki osviještenom tati koji protestira protiv gradnje neke brane i otmici majke Kineskinje koja, čini se, lobira za branu. Cijela bajka, čini se, ima i neke šire političke konotacije.

U šestominutnoj videoprojekciji Nedjeljno popodne II autorice Michelle Williams čedno odjevenu autoricu, polegnutu tako da nalikuje mrtvacu, dvosmisleno ližu dva velika psa. Prizor je snimljen iz velike blizine, a u katalogu se doživljava kao uznemirujuća povezanost smrti i bestijalne erotičnosti.

U desetominutoj videoprojekciji K. R. Buxley pod naslovom Negrofilia — A romance, autorica likovno neeksplicitno, a verbalno vrlo eksplicitno, opisuje svoje fizičke doživljaje s crnim ljubavnikom, veličajući njegove prednosti po rasističkim obrascima, djevojački priznavajući da ne želi biti kućanica i majka, nego umjetnica. Djelo je shvaćeno kao ispitivanje seksualnih obrazaca i ironiziranje pornografskih modela.

Roderick Buchanan predstavljen je Trkačima, videoprojekcijom na tri golema ekrana. Ljudi hvataju dah, grimase su im nekontrolirane. Unatoč zurenju u objektiv, oni ne vide ništa, a davljeničke fizionomije impersonalne su i podjednako bi uvjerljivo mogle dokumentirati samrtnički hropac kao i sportske radosti.

Allan Curral u Rasutim teretima, koristeći se privlačnim delinkventskim licem i glumačkim darom, vjerno parodira momka koji uz mnogo stanki priča o nekoj svojoj stranputici, sada već kao pokajnik. No, on zapravo zabrinuto priznaje da je prisilno spušten svemirac kojemu nedaleko popravljaju letjelicu, dok on u međuvremenu honorarno predaje umjetnost. Sve u svemu dobro mu je, premda ganutljivo iskreno odaje da se zaželio kuće. Taj rad odlikuje za izložbu atipičan humor.

Napokon, u Drydena Goodwina, u jedanaestominutnoj zvučnoj instalaciji pod naslovom Bliže autor usmjerava laserski marker u nejasna i udaljena lica koja mutno vidi u gradskoj noći. Kad im se i približava, lica ostaju podjednako daleka i nejasna, kao što je i nejasno što rade. Laserski marker autori izložbe vide kao čin milovanja ili blagoslova, što se ne čini uvjerljivim. Uvjerljivija je nelagoda, nemogućnost komunikacije i beznadnost da išta ili ikad može biti bliže.

Tanka veza između radova

Tek u toj dimenziji posvemašnje nelagode i odbijanja ikakve bliskosti moguće je naći tanku vezu između videoradova i fotografija, dakle i neku moguću zajedničku crtu postava izložbe. Bajke o budućem rođenju, egzibicije sa psima i crnim ljubavnicima uistinu je teško podvesti pod obećani procvat obične i promatračke fotografije.

Alibi za najavu o pukom dokumentu stvarnosti nudilo bi možda djelo Nigela Shafrana, ciklus pranja suđa tijekom 2000. godine. Serija sadrži 170 fotografija, od čega u Zagrebu vidimo osam primjeraka, i gledatelj se zapravo ne osjeća zakinutim što nije vidio cjelinu.

Možda bi se u istom smjeru mogla shvatiti serija Ori Gerstha, fotografije pseudofunkcionalističkih škola, frontalno snimljenih, svedenih na trošne, raspadajuće represivne kocke. Ciklus je naslovljen Tvornice znanja, i mogao bi biti shvaćen kao procvat običnoga, neretoričkog diskursa, da nije prisutna i autorova ideja izvanfotografskog propitivanja utopije socijalne države svedostupna znanja.

Nasuprot tim dvojbenim običnostima, otvara se svijet duboke nelagode i sudbinske samoće. Shizuka Yokomizo predstavljena je na izložbi ciklusom Stranac. Podjednako kako u Trkačima Rodericka Buchahana vrlo uvećana lica davljenika odbijaju približavanje, i podjednako kako u videoradu Bliže Drydena Goodwina, snimano biva obilježeno markerom i nikada neće biti bliže i poznatije — japanska autorica stvara svoj ciklus tako da u poštanskom sandučiću ostavlja ljudima poruke da se u određeno vrijeme postave pred prozor ako hoće biti snimljeni, no odbijajući da ih ikad upozna ili da oni saznaju tko je ona.

Portreti Bettine von Zwehl, s neprisutnim i psihotičnim pogledima snimanih osoba, licima bez mimike, podjednako su nelagodni. Osobe autorici možda i jesu poznate, ali bliskost, ako je i ima, na fotografiji biva zaleđena u tjeskobnoj samoći modela. Sličnom nelagodom, premda ne divlje napeti, nego omamljeni, polusvjesni i duboko turobni, zrače i modeli Lesley Shearer.

Posve neznatni pomaci u uzorku empatičkoga portretiranja vidljivi su i u Pilla Collinsa, pa ostaje vjerovati na riječ da je zaokupljen nepostojanošću dokumenta.

No, svijet okrutnosti Grahama Fagena nedvojben je. Ciklus Oružje, dječjih nasilničkih konstrukcija s puhaljkama s čiodama, svinutim čavlima, bocama ispunjenim eksplozivom koje lijepo eksplodiraju na pustim mjestima, možda jest običan i realističan, ali stoga nimalo manje zastrašujuć.

Spomenimo usput, premda za izložbu nije neočekivano, da je dosjetljive i djetinjaste natpise Davida Shrigleya prilično teško dovesti u vezu s ostalim izlošcima.

Hrabro pomicanje granica

Sve u svemu, već i puki opis izložaka čini, između ostaloga, ponešto pretjeranom tvrdnju da britanski umjetnici toliko hrabro pomiču granice fotografske prakse. Možda to i jest tako, ali to izložba ne dokazuje. Potom, zamisao izložbe kao potvrde odlučnog pomaka od postmodernističkoga senzibiliteta ovdje nije ni pokazana ni dokazana, pa ostaje pretpostavka da se pomak, u nekim drugim medijima vidljiv, naprosto nametnuo kao poticajan kao polazište.

Zaključno, izložba Reality Check, čini se, prije negoli fascinaciju običnim i stvarnim, pokazuje raznovrsno povezivanje naracije i fotografije, bilo da autor ima potrebu riječima objasniti što čini, bilo da je slikovno tek ilustracija ispripovijedanoga, bilo da ta dva smjera teku usporedno i istovrijedno. Riječ je fenomenu koji povijesno u fotografiji nije novost, ali u vremenu kada biva bilo bi zanimljivo analizirati razloge i genezu. To otvara pitanja izvan i oko ove izložbe, koja je, sama po sebi, najvjerojatnije potreban, ali zacijelo i poprilično zbrkan događaj, kako po koncepciji, tako i po pretenziji da su autori svjedoci dramatičnih probijanja granica u mediju.

Branka Knežević-Slijepčević