Suptilna tortura

Suptilna tortura

Hirschbiegel nema hrabrosti ići do kraja. Bez obzira na sjajni ultranasilni finale, moral je filma prežvakan, a situacije plošne i kalkulirane: u svakom od nas krije se životinja, a moć nije ništa drugo no tragična iluzija

Ako ste postali neizlječivi ovisnik o televizijskoj reality epopeji, kojoj nema kraja, a povrh svega volite uživati u sadomazohističkim igricama, Oliver Hirschbiegel mogao bi utažiti vašu žeđ. Samo što mjesto njegove oštre i nasilne psihodrame nije ni tropski otok, ni australska zabit, ni afrička savana, nego njemački zatvor. Pritom se u svojoj poslovičnoj lukavosti ne ulaguje samo predanim konzumentima art-filmova, nego i onoj štemerskoj publici iz lokalnoga multipleksa koja ne može preživjeti bez dnevne doze brzih i žestokih. Zato Eksperiment nije ostao vječno getoiziran na ekranima zagrebačke Kinoteke poput nekakve posvemašnje ezoterije, nego je paralelno uguran i na policu videoteke iza ugla, pa su ga prigrlili i oni predani voajeri koji će rijetko odlutati u zagrabački hram za filmofile u Kordunskoj ulici. Prema riječima moga videotekara, jedina kopija Eksperimenta koja stoji ne raspolaganju opatijskim štemerima stalno je vani (čini mi se da ih je narajcala ona lobotomična faca koja se grči na njegovu plakatu).

Testiranje agresivnog mačizma

Združivši voajeristički koncept Big Brothera i frustracije njemačkoga postfašističkog traganja za vlastitim (političkim) identitetom, Eksperiment je nadahnut studijom koju je 1971. provela skupina američkih studenata. Zatočeni u lažnom zatvoru i podijeljeni u dvije skupine, čuvara i zatvorenika, trebali su u njegovim klaustrofobičnim interijerima provesti četrnaest dana, praćeni budnim okom liječnika. No, eksperiment je neočekivano prekinut nakon šest dana, jer je ostavio bolne tragove na njihovoj psihi, i to ne samo na pokusnim kunićima nego i na istraživačkom teamu. No, Hirschbiegelovo fiktivno testiranje agresivnog mačizma ide korak dalje, ne samo u karakterizaciji likova nego i u autorovoj softcore-eksploataciji Scheisse-estetike: Tarek provocira Berusa pričama o svojim tjelesnim mirisima, podastire mu epizodu iz djetinjstva, kad se pomokrio u gaće, i tjera ga da odjene prljavu tuniku kojom je netom oprao zahodski pod. Na takve sokove ne bi ostao ravnodušan ni veliki Fassbinder, čovjek čiji je autsajderski život bio vječno natopljen pivom i spermom. A sudionici eksperimenta više nisu studenti, nego bivši novinar (Moritz Bleibtreu, koji je trčao s Lolom) i devetnaest kretena iz našega susjedstva.

Premda se koncept Velikog brata i Survivora već pomalo istrošio, njegovu peep-show-retoriku ovdje naglašavaju zatvorske kamere za nadgledanje, dok liječnici snimaju ispovijedi sudionika koje su gotovo identične onima na kojima počivaju njihovi autoritarni televizijski reality pandani. No, ovdje je evidentan i utjecaj Pasolinijeva posljednjeg filma Salo, ili 120 dana Sodome. Samo što za razliku od Saloa, čiji je rukopis daleko ambivalentiji — autor nas naime želi natjerati da povjerujemo kako njegove žrtve ne žele pružati nikakav otpor jer mazohistički uživaju u svim onim torturama — Hirschbiegel nema hrabrosti ići do kraja. Bez obzira na sjajni ultranasilni finale, koji se doima poput posvete Romerovim zombijima, moral je filma prežvakan, a situacije plošne i kalkulirane: u svakom od nas krije se životinja, a moć nije ništa drugo no tragična iluzija. Tako smo umjesto Saloa dobili neku vrstu smrtno ozbiljna Jackassa. Samo što su umjesto mišićnoga stimulatora koji proizvodi blage elektroškove na nadčmaru Hirschbiegelove metode torture daleko suptilnije.

Dragan Rubeša