Sindrom našeg vremena

Sindrom našeg vremena

U solidnoj režiji mladog Tomislava Pavkovića razigrale su se tri mlade glumice čije vrijeme tek dolazi

U posljednjih nekoliko predstava ove i prošle godine Mala scena i dalje dokazuje kako zna osjetiti bilo tinejdžerske publike i kroz kvalitetne tekstove ponuditi im bliske teme, za razliku od velikog dijela naše ostale kazališne produkcije. Nakon LaButeove Stvar je u obliku pa i Henrika IV i Cyrana, ovaj put nudi Brijačice trenutno vrlo popularnog mladog njemačkog pisca Lutza Hubnera.

Nevidljive cigle

Motiv pronalazi u tipičnom sindromu našeg vremena, poplavi raznih reality-programa i trendovskih emisija za mlade, kojim se potvrđuje slika suvremenog društva kao društva spektakla i gdje vorholovski rečeno, svatko želi imati svojih pet minuta slave. Hubnera pritom zanima i pitanje manipulativnosti spomenutog modela kroz koji će nastojati protisnuti i socijalnu sliku njemačkoga društva nakon pada Berlinskog zida u kojem još uvijek postoje nevidljive cigle između dvije Njemačke.

Riječ je o dobro skrojenom komadu koji doduše pati od predvidivosti u razvitku radnje, ali koji dinamičnim potezima vješto skicira problem na koji je usredotočen. Hubner sabire priču oko tri mlade djevojke koje dolaze na audiciju za voditeljicu popularne TV-emisije, što se pretvara u beskrupuloznu manipulaciju i prijevaru. Njihove su vene pune adrenalina, njihovi osjećaji nabijeni očekivanjem i nervozom i svaka od njih dolazi sa svojim socijalnim nedaćama, traumama i frustracijama što se pokušavaju djelomično sakriti iza prvotnih kakvih-takvih maski samouvjerenosti.

Njihovo vrijeme tek dolazi

U solidnoj režiji mladog Tomislava Pavkovića, koja doduše ponavlja slična mizanscenska rješenja ali dobro balansira i vodi dinamiku odnosa među tipski zadanim junakinjama, razigrale su se tri mlade glumice čije vrijeme tek dolazi. Diana Vidušin (Petra) kao tipična, jednostavna djevojka iz susjedstva — bolje rečeno iz provincije, ona je kojoj pobjeda na audiciji predstavlja izlaz iz učmalosti života provincijskog mjesta bivše Istočne Njemačke. Njezinu kreaciju karakterizira neposrednost, stvaranje dobrih vibracija fer-play ponašanja u okrutno ambicioznoj igri i socijalna osviještenost prema sredini iz koje je došla, ali i u kojoj se našla. Helena Mirić (Maren) od početka daje do znanja da je riječ o duboko traumatiziranoj, izrazito labilnoj osobi nesređenog i neuspjelog preživota, pa u razvoju njezinoga lika i nema većih iznenađenja, osim povremenih zgodnih ludističkih ispada koji svjedoče da u njezinom karakteru ima više čvrstine nego što se vidi na prvi pogled. Nina Kaić (Lilly) vrlo je dobro odigrala stereotip naizgled hladne samouvjerene uobraženosti čija ambicija gazi preko leševa, te postupno otkriva lik sirote male bogatašice koja prijavom na audiciju želi pokazati da može više od trošenja vremena u pomodnim dućanima.

Djevojke su upregnute u manipulativnu igru koju vodi redateljski glas u off-u, izuzetno sugestivnog Živka Anočića pred kojim se pretvaraju u sve što on poželi — u mlado meso koje igra, pleše, razotkriva se u najintimnije detalje, namješta u zavodljive poze ili predatorski podmeće ne bi li se istaknulo. Veliki brat na kraju će im otkriti da su bile namijenjene samo za snimanje spota popularne tv-emisije koja već ima voditeljicu, no pisac Hubner svojim junakinjama usprkos prvotnom šoku, ne lomi krila. Naprotiv, one će iz tog iskustva kao u američkim tinejdžerskim dramama izaći gotovo jače nego prije i zbližene zajedničkom nevoljom, a publika će postupno, kao i one zaboraviti nelagodu kojoj su bile izložene i nehumanost mehanizma koji ih je tome izložio. Završetak je pomalo okusa šećerne vodice, ali je sasvim sigurno da će ova predstava, za koju je jednostavnu i funkcionalnu scenografiju napravio Slave Lukarov a prikladnu glazbu napisao Luka Kunčević, naći svoje poklonike u mnogih mladih ljudi koji s velikim interesom prate i sudjeluju u entuzijastičkim hodočašćima na razne audicije moćnog Velikog brata.

Gordana Ostović