Vijenac 260

Kazalište

Kazalište Virovitica: Lutz Hubner, Gretica, str. 89, red. Robert Raponja

Razobličavanje iluzije

Dvoje bravuroznih glumaca, uhvaćenih u stalnu dvoboju, neizmjernom lakoćom prelaze iz kreacije u kreaciju, bez ijednoga posrtanja

Kazalište Virovitica: Lutz Hubner, Gretica, str. 89, red. Robert Raponja

Razobličavanje iluzije

Dvoje bravuroznih glumaca, uhvaćenih u stalnu dvoboju, neizmjernom lakoćom prelaze iz kreacije u kreaciju, bez ijednoga posrtanja

Kada nas pitaju što je ljubav ili mržnja, sreća ili nemir, najčešće ćemo lakonski odgovoriti osjećaji. Ako osoba koja nas to pita bude i dalje ustrajavala na definiciji tih tzv. osjećaja, shvatit ćemo da ih je tako teško uopćiti. Jedan osjećaj može zauzimati tisuću različitih situacija, kada ih se uopći i svede na neku racionalnu razinu ponekad postaju vrlo banalni. Dakle, što je kazalište, pitanje je koje postavlja u tekstu Gretica str. 89 njemački suvremeni autor Lutz Hubner — pitanje na koje je tako teško odgovoriti jer je kazalište kažu, iluzija. No, Hubner germanski savršenom točnošću zadire u onu stranu, iza rampe, u sam proces nastajanja te iluzije, a rastavlja ga na jednostavne pojmove zvane odnos glumac-redatelj, unutar kojih se igra različitim tipologijama te procesima razvoja to dvoje.

Vile su samo ljudi

Baš za taj tekst odlučili su se u Kazalištu Virovitica pod redateljskom palicom Roberta Raponje. Čini se hrabrim postaviti taj tekst na scenu jer se u njemu upravo bolnom točnošću, kao u igri razmažena lucidna dijeteta, poigrava tim publici strogo prešućivanim odnosom glumac — redatelj — kazalište. To je tekst koji u šali razgrađuje iluziju na mnoge segmente tajanstvenog odnosa koji često uopće nije za javnost, bolno iznosi istinu o vilenjačkom svijetu i bavi se onim trenucima kada vile nisu odjevene, ušminkane, nego su samo ljudi, sa svojim malim problemima, dramama, strahovima običnih ljudi, poput onih iz gledališta.

Raponja je prepoznao sjaj ovoga komada i odlučio se za posvemašnji minimalizam, koji se pokazao kao dobitna kombinacija za ovu predstavu. Sav svoj fokus, bez dodatnih pomagala, usmjerio je na glumce, položivši vjeru u magičnu moć Draška Zidara (redatelj) i Jadranke Đokić (glumica), čistom preciznošću i sjajnim glumačkim talentima svojih suradnika pomogao da stvore zadivljujuće glumačke kreacije. Dvoje bravuroznih glumaca, uhvaćenih u stalnu dvoboju, neizmjernom lakoćom prelaze iz kreacije u kreaciju, kao par umjetničkih klizača po ledu, bez ijednoga posrtanja, oni publici dočaravaju sve ono što može prolaziti neki glumac, odnosno redatelj, od panike, straha, prepotencije, do boli, radosti, nesigurnosti. U svakom trenutku ulazeći u dubinu odigrane emocije, klize kroz svoje etide, a s njima zajedno klizite i vi. Njihova je gluma utoliko začudnija zato što je prokleto istinita, tako da u određenim trenucima zaboravljate da sudjelujete u procesu razobličavanja jedne iluzije, a oni upravo iz svoje istinitosti od jedne raskomadane iluzije stvaraju novu, još stvarniju.

Manje je više

Kako je geslo ove predstave manje je više, toga su se gesla držali i ostali suradnica autorskog tima. Scenografija Dinke Jeričević podsjeća na jednu od onih pomalo razbašurenih čitaćih soba, u kojoj se nekoliko stolova sasvim slučajno našlo zajedno, ne bi li poslužili za prvo čitanje teksta u kojoj se nalaze neka improvizirana vrata, koja će zatrebati u gruboj postavci predstave, dok ne dođe prava scenografija, dakako neizbježna vješalica za kapute s nabacanom raznom garderobom i nekoliko nedefiranih scenskih elementa koji mogu poslužiti na svakojake maštovite načine. Uspjeli kostimi Marinele Jeromele precizno i jednostavno prate svaki glumom zadani profil, u trenucima su gotovo dokumentaristički, zatim umjetnički šašavi, da bi postali glamurozni i to je upravo element koji je sjajno podcrtao glumačke kreacije. Dramaturginja predstave Tatjana Šuput nevidljivom je rukom omogućila predstavi protočnost, nenametljiva glazba Arinke Šegando i precizno realistično svjetlo Damira Gvoića podcrtali su atmosferske uvjete.

Na samu kraju, kada ste se pobojali da je iluzija postala zbilja, Raponja u predzadnjoj sceni odijeva Greticu poput lutke u krinolinu, zamračuje svjetlo, pušta dim te je u nježnoj ekstazi zavrti oko osi pa tek tada shvatite kako je tanka linija između sna i jave. Upravo je zato ova predstava jedinstvena, razobličila je iluziju, a da je iluzija ipak uspjela ostati iluzija.

Morana Foretć

Vijenac 260

260 - 19. veljače 2004. | Arhiva

Klikni za povratak