Prohujalo s ratnim vihorom

Prohujalo s ratnim vihorom

Čini se da je Jude Law ponajbolje utjelovio svoj lik glumačkim minimalizmom, koji je u potpunoj suprotnosti također uspješnoj ekstrovertiranosti Reneé Zellweger

Američki redatelj i scenarist Anthony Minghella upravo od pregrštom Oscara nagrađena filma Engleski pacijent (1996) pokazuje izrazitu naklonost uprizorenju književnih predložaka. Tako je izvornik i njegova, zasada posljednjega, filmskog ostvarenja Studengora, književni, a potpisao ga je Charles Frazier. Nedvojbeno je da možemo povući usporedbu između ta dva filma, i ne samo zbog toga što su im zaleđe ratni sukobi, Drugi svjetski rat u slučaju Engleskog pacijenta te Američki građanski rat u slučaju Studengore. Sklonost je epskom načinu prikazivanja priče očevidna u obama ostvarenjima, a u takvu sagledavanju Studengora iskazuje čak i pretjeranu promišljenost Anthonyja Minghelle u pristupu temi.

Kaos i sumornost

Taj film možemo razmatrati u nizu dvojnosti, jer ponajprije ljubavna je priča pokretačem postupaka središnjih likova, ali je ocrtana okružjem ratnoga sukoba, zbog kojih ti postupci ne moraju biti nužno i društveno opravdani, dapače smatra ih se izdajom vrijednom čak i smaknuća. U samu su početku suprotstavljene i dvije vremenske razine, sumrak ratnoga sukoba na bojišnici i gotovo pastoralna idiličnost južnjačke zajednice neposredno prije početka ratnih zbivanja. Usporedno je prikazivanje bojišnice i zaleđa potom vremenski usuglašeno, a samim time i znatno okrutnije. Dok bojišnica mjestimice može podsjetiti na kaotične prikaze renesansnoga slikara Hieronymusa Boscha, južnjačka je zajednica sve sumornija i od prirodnoga obilja postaje mjestom posvemašnje pustoši i nasilja.

Tako se u prostornoj suprotnosti nalaze i središnji likovi Inman (Jude Law) i Ada (Nicole Kidman). Usprkos snažno izraženoj, ali nedovoljno ostvarenoj emotivnoj povezanosti, njihova je razdvojenost takva da se održava tek na pukom nagonu za samoodržanjem. Zbog toga nagona i čežnje za zajedništvom središnji muški lik postaje dezerterom, odmetnikom u pokušaju povratka, dok središnji ženski lik pokušava opstati u zaleđu. Junakovo je opstojanje, dakle, aktivno, mora savladati razne prepreke da bi dosegnuo željeni cilj. A te su prepreke ne samo prirodne nego obuhvaćaju i bespuća ljudske egzistencije, gotovo mračne ponore nasilnoga preživljavanja. I junakinja, unatoč prividno joj namijenjenoj pasivnosti čekanja, mora postati aktivnom, a čini to uz pomoć protagonistice Ruby (Reneé Zellweger).

Glumački minimalizam i ekstrovertiranost

Struktura je to koju narativne umjetnosti rabe još od homerske Grčke, ali i struktura koja zahtijeva znatno više discipline u oblikovanju, ponajprije osmišljeniju karakterizaciju i motivaciju primarnih postupaka. Sami središnji likovi tako ne uspijevaju dosegnuti višu razinu od arhetipa, u svojem se djelovanju neprestano susreću s likovima što predstavljaju njihove opreke. Njihova se uvjerljivost tako svodi u prvom redu na nadahnuće glumačkih osobnosti, a čini se da je Jude Law ponajbolje utjelovio svoj lik glumačkim minimalizmom, koji je u potpunoj suprotnosti također uspješnoj ekstrovertiranosti Reneé Zellweger. Ta je glumica svojom izvedbom filmu pridala nužno potreban začin gotovo primitivna stoicizma, čime je suprotstavljena prvobitnom rafiniranom pasivnom gubitništvu središnjega ženskog lika u standardno nadahnutoj izvedbi Nicole Kidman.

Anthony Minghella pokazao se dosljednim u provođenju redateljskih postupaka čijoj su mjestimično iznimnoj učinkovitosti pomogli i izvedba zanatskoga dijela montaže, uspješno glazbeno tkivo i prije svega izvrstan snimateljski rad, što se odlikuje dojmljivim postizanjem raspoloženja, ugođaja i evokativnosti. Naposljetku, Studengora je solidan film, koji bi zasigurno postao uspješnijim da je Minghella više prostora prepustio samim protagonistima i njihovoj priči.

Tomislav Čegir