Prepletanje sudbina

Prepletanje sudbina

Usprkos svemu, Ross ne uspijeva film u potpunosti smjestiti u povijesni kontekst, ma koliko se trudio biti pseudodokumentaran (vrlo česte crno-bijele fotografije) ili socijalno angažiran

Konjske utrke razmjerno su česta pojava na filmskom platnu, no dosta rijetko događa se da one budu ujedno i jedina tema filma. Ljubitelji filma najlakše će ih povezati s gangsterskim žanrom u kojima se utrke pojavljuju najčešće kao motiv kladionice i obrtanja para, no sportska drama Garyja Rossa fokusirana je na taj sport u kontekstu ostvarenja klasičnog američkog sna o uspjehu i upornosti, toliko otrcana da postaje odbojan, no ujedno dovoljno privlačna da uvijek iznova privlači pozornost gledatelja.

Uspjeh je moralna satisfakcija

Ovdje dakle nema kladionica, a uspjeh je više moralna satisfakcija negoli svežanj dolarskih novčanica. Tobey Maguire glumi džokeja Reda Pollarda čiji je životni san pobjeda na sveameričkom natjecanju, pobjeda koju priželjkuju i trener Jim Smith (Chris Cooper) te vlasnik konja Charles Howard (Jeff Bridges). Glavni lik filma upravo je konj Seabiscuit, čija će transformacija od jogunasta i prkosna ždrjebeta u pobjednika biti i osnovni ideološki motiv filma. Film, naime, pokazuje dosta snažnu političku intenciju, smještajući čitavu priču u jedno od najcrnjih razdoblja američke povijesti, u doba velike ekonomske krize tridesetih godina. Očekivana pobjeda Seabiscuita zapravo je i pobjeda socijalno deklasirana autsajdera, koji uspijeva biti brži od crnog i njegovanog favorita u vlasništvu beskrupuloznoga njujorškog bogataša.

Sekvence u kojima pratimo odlazak naroda na stadion, a one manje imućne na slušanje radioprijenosa, odaju snažni socijalni naboj u tom presudnom danu, kad je Amerika bila na nogama, a pobjeda Seabiscuita pomogla milijunima Amerikanaca da zaborave političke, socijalne i ekonomske probleme svoga vremena. Sličnu ulogu već za nekoliko godina odigrat će mjuzikl kao eskapistička fantazma u brutalnom ratnom razdoblju. Simpatija prema prkosnom ždrebetu dio je arhetipske slike o sportu kao modelu kolektivne identifikacije te kao takva pripada jednom i dalje tradicionalnom svijetu, koji preferira konje umjesto automobila. Treba napomenuti da Charles Howard bogatstvo zarađuje upravo na prodaji Fordovih automobila, a igrom slučaja sin mu strada u prometnoj nesreći.

Dovitljive paralele

Ross ne propušta u svakoj prigodi povlačiti paralele, pa dovitljivo prikazuje kako je mnogima upravo automobil postao drugi dom nakon što su u velikoj ekonomskoj krizi ostali bez krova nad glavom. Paralela između dvije mobilne Amerike — one koja putuje autom nevjerojatnih stotinu kilometara na sat (Charles Howard) te one koja više cijeni konje kao ideološku fantazmu slobodnog i ničim sputanog života (Seabiscuitov trener znakovita imena Jim Smith) jedna je od zanimljivijih u filmu. Socijalna stratifikacija koju Ross kao redatelj i scenarist uporno naglašava također je zanimljiva. Džokej Red obrazovano je dijete srednje klase koje se nakon ekonomske propasti obitelji nađe na ulici. Kako je prisiljen zarađivati za život boksanjem i jahanjem, u njemu se javlja prkos i želja za uspjehom. Bogataš Charles pripadnik je više klase koji ni u najgorem vremenu ne oskudijeva u novcu, ali ne zaboravlja da ga je jedino vjera u uspjeh dovela do bogatstva. Trener Jim osamljenik je i arhetip lutalice iz vesterna, čovjek koji više voli konje nego ljude, živi u prirodi te stoga izmiče kapitalističkom sustavu privređivanja i podčinjavanja. Ross favorizira svu trojicu, no vizualno i sadržajno naglasak stavlja na Reda.

Drama Garyja Rossa zanimljiv je film, no priča je opterećena jednostavnim i očekivanim rješenjima te je onaj dio kritike koji je u ovom ostvarenju prepoznao tipičan kalkulantski projekt namijenjen dobivanju Oscara nedvojbeno bio u pravu. Usprkos svemu, Ross ne uspijeva film u potpunosti smjestiti u povijesni kontekst, ma koliko se trudio biti pseudodokumentaran (vrlo česte crno-bijele fotografije) ili socijalno angažiran. Ostvarenje ne uspijeva biti povijesna freska koja u obliku vizualnih impresija obrađuje razdoblje od gotovo trideset godina, iako je vizualni segment filma vrlo dopadljiv. Ono što je u filmu najbolje upravo je ono što sportsku dramu i čini dramom, a to su prizori utrka.

Teško je reći kada smo posljednji put imali prilike vidjeti tako napete i sjajno režirane konjske utrke. Montaža je sjajna, a ako u ovom filmu ima nešto doista životno, onda to nije američka maksima »ako postoji volja, postoji i način«, nego prije svega dinamičnost i uzbudljivost toga nama nedovoljno poznata sporta. Seabiscuit osim što dobro trči, odlično i glumi, a čini se da u nekim scenama ima i dublera (ovo ostavljam boljim poznavateljima fizionomije životinja). Konji su oduvijek bili oličenje slobode i nesputanosti, a da to nije tek klasična američka fantazma potvrđuju i tapiserije i gobleni u zagrebačkim predgrađima, gdje je motiv konja na pojilu i danas jedan od omiljenijih. Bez imalo zluradosti, čini mi se da je ovaj film snimljen upravo za takvu publiku.

Tonči Valentić