Posve novo kazalište

Posve novo kazalište

Cirkus mnogi u Francuskoj nazivaju osmom umjetnošću, svrstavajući ga tako odmah iza filma

U Francuskoj za razliku od ostatka svijeta, 20. stoljeće nije obilježio samo nastanak i uspon filma, nego i preporod cirkusa, koji su zaštitili u okviru svoje kulture, posvećujući mu posebnu pozornost. Na Videokazu 6. veljače prikazan je film redatelja Bruna Lemesla naziva Une vie de cirque ili Život cirkusa, koji prati malu cirkusku zajednicu Que Cir Que. Njegova veza s plesom, bolje reći suvremenim plesom, pokazala se vrlo snažnom, što je zanimljiva tema za razmatranje.

Prisjetimo li se bilo kojega klasičnog cirkuskoga gostovanja u gradu, više nam na um padaju izmučene životinje negoli ples, ali sjetimo li se primjerice prošlogodišnjeg Eurokaza i skupine Acrobat, spoznajemo koliko je cirkus danas zapravo hibrid mnogih izvedbenih i drugih umjetnosti, potpuno novo kazalište. Krenemo li uspoređivati ga s plesom, možemo reći da imaju sličnu noviju povijest. Kako razlikujemo primjerice klasični balet i suvremeni ples, na isti način možemo govoriti o klasičnome cirkusu, onom koji je Philip Astley osnovao u Velikoj Britanij pokraj 18. stoljeća, te o suvremenoj inačici cirkusa, ponegdje i avangardnom cirkusu, reinkarniranu s djecom cvijeća u šezdesetima i do danas promišljenim umjetničkim jezikom.

Zračni plesači

Svjetski proslavljena skupina Cirque du Soleil najbolji je dokaz pretvaranja cirkuske vještine u prekrasnu formu koja u sebi, između ostalog, njeguje i suvremeni plesni izraz, jer na njihovim su projektima uključeni mnogobrojni iskusni koreografi, od kojih su većina školovani suvremeni plesači. Upravo u Americi, kao i u Kanadi, postoji skupina umjetnika koja sebe naziva aerial dancers (plesači koji se kreću zrakom), impresivnih plesačko-akrobatskih tjelesnih mogućnosti, koji se koriste elementima cirkuskih vještina poput onih na trapezu, kako bi ples vinuli u zrak. No, nije to fantazija s ograničenim i strogo ukalupljenim mogućnostima kretanja, kada baletne špice zamjenjuju cirkuske sprave. Ti plesači također od šezdesetih kreću u nove eksperimente, služeći se svojim vještinama samo kako bi u domeni cirkusa učinili ono što je Martha Graham u plesu započela pod toliko rabljenim terminom konceptualno.

Kako se izvođači za ovakvu vrstu cirkusa školuju? Da se vratim na Francusku, koja je u tom smislu specifična. Kao što posjeduje vrlo funkcionalan i pohvalan sustav plesnih centara, kako bi se pobrinula za prostor razvijanja nadarenih na području cirkusa i kako bi zaštitila tu neko vrijeme ugroženu umjetnost, oformila je i sustav cirkuskih škola. Reformu je započela Annie Fratellini 1974. godine, a država je 1987. osnovala Nacionalni centar cirkuskih vještina. Danas u Francuskoj postoji Federacija cirkuskih škola, iz kojih se nakon četverogodišnjega programa izlazi s državnom diplomom. Važno mjesto u obrazovanju zauzima plesni trening pa u svim školama rade plesni umjetnici.

Kao što pratimo u Lamesleovu filmu, nakon dobivene diplome umjetnici započinju raditi u cirkuskim trupama ili ih sami oformljuju i ovdje započinje njihov une vie de cirque. Spaja se pradavna cirkuska tradicija kao pravog obiteljskog posla i suvremeni umjetnički izraz, gdje zajednice doslovno žive i jesu ono što rade, a u tome ih slijede novi naraštaji. A mislili smo da takvo nešto više ne postoji.

Jelena Mihelčić