Originalni luđak

Originalni luđak

Amélie Nothomb, Kozmetika neprijatelja, prev. Gordana V. Popović, Algoritam, Zagreb, 2003.

Književnost je, dakako, puna luđaka, ali su ludila vrlo različita. Postoje ona klasična književna ludila, obavijena velom pustolovine, tajanstvenosti, jeze, ludila koja su rušila granicu iluzije i davala djelu neobičan, dojmljiv unutarnji život. Veliki su umjetnici, reče Maupassant, oni koji su cijelom čovječanstvu uspjeli nametnuti svoju posebnu iluziju. Svoja ludila, kao neobične iluzije, nametnuo je svijetu niz čudaka — od Hoffmana, Poea, Maupassanta, pa i naših majstora mistike poput Donadinija. Ta ludila, sa svim svojim đavoljim redovnicima, utvarama sa svim temama koje govore o neuhvatljivim fenomenima duha, jednako su privlačila i književne historičare i medicinare, i estete i psihijatre. Takva djela nisu bila trendovi, bila su fenomeni.

Pomicanje granica stvarnog i iluzornog

Postoje, međutim, i neka suvremena književna ludila iz kojih izlaze samo isprazne psovke, razlupane čaše, grupna nasilja, ludila koja su puke bijesne radnje, a nipošto duboki ljudski psihološki portreti. Nakon takva isprazna hedonizma čovjek se zaista poželi nekog originalnog luđaka. A takva stvara, među suvremenim prozaicima, izvrsna belgijska spisateljica Amélie Nothomb. Od svoje prve knjige — Higijena ubojice (također prevedene unutar biblioteke Zlatko Crnković vam predstavlja), ta spisateljica privukla je uglednu književnu javnost, koja joj već s poštovanjem podastire put do klasika. Ona piše malo (objavljuje jednu knjigu godišnje), ali iznimno suptilno, zatvara probirljivo svoj književni svijet, gradeći ga iznutra i ne udvarajući se ama baš nikakvu aktualnom fenomenu.

Ako neki pisci kažu da je književnost zrcalo svakodnevne zbilje, onda Amélie Nothomb svojim knjigama to poriče. Njezine knjige (duže pripovijesti, moglo bi se reći), duhovne su pustolovine, bliske svakom intelektualnom biću, bez obzira na prostorne i vremenske koordinate. Njezin je stil zaista karakterističan — cijelo djelo oblikuje kao dijalog koji razotkriva unutarnja zbivanja, pomiče granice stvarnog i iluzornog u ljudskom duhu, zadržavajući i čitatelja u uzbudljivoj, nevidljivoj paukovoj mreži. Bilo da je riječ o intervjuima s taštim nobelovcem (u knjizi Higijena ubojice) ili o razgovorima s mističnim neznancem (u knjizi Kozmetika neprijatelja), Amélie Nothomb pokazuje, kao pravi zanesenjački, literarni autor, otklon od zbilje i vjeru u nerazotkriveni autonomni život književna djela.

Glavom o zid

Priča Kozmetika neprijatelja započinje u zračnoj luci, neobičnim razgovorom između poslovnoga čovjeka Jeromea Angusta i mistična neznanca Textora Texela. Dijalog se oduljuje, razotkrivaju se s vremenom najintimnije Jeromeove tajne, pa i zagonetna smrt njegove žene, da bi na kraju dijalog završio slikom poludjela Jeromea koji, razgovarajući sa samim sobom, udara glavom o zid. Amélie nije, dakako, originalna u samoj temi podvojene ličnosti (književnost ih je puna), ali ju je tako uzbudljivo razvila, da do sama kraja drži čitatelja u dvojbi da li je zaista riječ o stvarnom ubojici Angustove žene ili o nekom prikazanju, radi li se o mistificiranom malom trileru ili o čistoj fantaziji, koja je uzela ruho trilera. Ta dvojba, koju Amélie Nothomb uspijeva podgrijavati do sama svršetka, daje knjizi neobičnu duhovnu snagu, čini je nedokučivom, ali i zavodljivom, čini je tako i prkosnom, kao da hoće izmigoljiti iz ruku svih interpretatora. Sličnu dijalošku obradu dvojnika voli i Ulderiko Donadini, ali Amélie je tu opširnija, upornija, jer stvara svjetski književni imidž od jedne preokupacije (ljudske podvojenosti), koja zadobiva sa svakim novim romanom samo nove varijante.

Knjige Amélie Nothomb osvojile su već kritičare i čitatelje i dale joj, po mnogima, status suvremenoga klasika. Pustolovno putovanje u labirintu ljudske osobnosti, na koje mogu krenuti i pjesnici i psihoterapeuti, može biti podnaslov svake njezine knjige. Granice čudnoga i čudesnoga u ljudskoj psihi, rasponi od ljepote do strave, neprijateljstvo svijesti i podsvijesti — sve su to prepleteni i rasplinuti svjetovi u zaokruženom svijetu Amélie Nothomb koji se zove duša. Ta spisateljica prozu doživljava pjesnički — zanima je introspekcija, nepregledna unutrašnjost, a ne pregledna zbilja. Njezin dijalog visoko je literarno stiliziran, intelektualan, kao da ga vode likovi u nekoj scenografski dotjeranoj salonskoj drami. Ona ne voli ogoljenu priču — voli je, poput kreatora, zaviti u različita, egzotična ruha. Mistificiranje i stiliziranje najveća su dva talenta Amélie Nothomb, na kojem bi joj pozavidjeli mnogi autori fantastične proze. Ona je duboko produhovljena, nedodirljiva. Nju ne mogu opsjedati trivijalni novinari i kiritičari — ona je zaista tako zagonetna u radnji i profinjena u stilu, rezervirana za književnu elitu.

Lada Žigo