O naraštajima

Povod je ovomu feljtonu rečenica što ju je u »Vjesniku« neki dan, k tome još u zagradi i u podnaslovu, ako se dobro sjećam, zapisala jedna mlada novinarka. Tekst glasi: »Starost je danas postala sramota«. Ona je to rekla prijekorno, htijući potkrijepiti stanoviti etički, nasuprotni stav, ali svejedno; vrlo dobro dijagnosticirala je ono što je pred nama, na cesti: starost je postala sramotom. Sad već i osobno zainteresiran, pitam se kako se to nekom društvu koje pretendira na nekakvu »civiliziranost«, na nekakvu »čovječnost«, uopće može dogoditi.

Moderna netrpeljivost među naraštajima nije nova stvar: mladost se buni i hoće svoje, »starci« ne daju svoje »pozicije« itd., itd., premda je jasno kako tu uvijek sve dolazi na svoje i svatko, naposljetku, dobiva što mu pripada. Spomenuta novinarka, da joj se htjelo malo razraditi vlastiti točan impuls, mogla je još dodati: starost je bolest, upravo kao i pubertet, pa tko ozdravi od puberteta i preraste frustracije iz prošlosti, tad postaje punopravno seksualno, odraslo biće, koje »u borbi za život i samopotvrdu svojih gena« otima, svađa se, sukobljava i vodi onaj rat koji je, po Heraklitu, već odavno otac sviju stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu. Pradavni rat za mjesto pod suncem i osiguranje potomstva jednostavno je nužna neizbježnost, ali: »kulture« i »civilizacije« upravo i postoje zato da na ljudski način, pa i institucionalno riješe te probleme tako da nekako ostanu čovječne. U svim drevnim kulturama odnos između tri naraštaja bio je odnos pomoći, životnog prožimanja i uzajamne dijalektike, a ne odnos kamenovanja staraca, lapot (u Hrvatskoj je zadnji zabilježen na Mljetu, za gladi početkom 19. stoljeća) ili odvoženja starih Inuita na snijeg i led, gdje ih se ostavljalo polarnim medvjedima, prodavanja vlastite djece u roblje, ili njihova prepuštanja »uz naknadu« onima koji ih na bilo koji način mogu prehraniti. Što je i danas jedan od probitačnijih kriminalnih poslova.

Teška djetinjstva već se biološkom snagom mladosti liječe sama sobom, ili nepovratno zapinju u svemu što im je bilo uskraćeno. Od starosti, međutim, znaju ozdraviti tek rijetko snažne individue. Znaju izmiriti neminovno propadanje tijela s nekom vedrinom duha / smisla koja je korisna svim mlađim naraštajima ukoliko oni nisu podivljali, ukoliko još imaju sluha za ono što govori cijelost čovjekova životnog puta. Kojom će, ako to još ne znaju, proći i sami.

Moja teza, međutim, ponešto je drukčija. Premda se ne možemo vratiti, tvrdim da su razvijene stare tradicijske civilizacije za malu djecu i starce imale okvir i mjesto, u kojima je društveno priznanje njihove čovječnosti i korisnosti po zajednicu ostajalo netaknuto i obvezivalo je. Tradicijske kulture imale su mjesto i za one mlade ljude, ili ljude srednjih godina, koji su na ovaj ili onaj način bili ispali ili htjeli ispasti iz životne utakmice. O tome kasnije.

Kada se stanoviti gospodin Lafcadio Hearn, nakon mnogih životnih stranputica, bio konačno smirio u Japanu, našavši tamo ljudsku osjetljivost koja je odgovarala njegovu nagnuću (bilo je to još u 19. stoljeću), kada je nakanio Zapadu posredovati ono što je znao o toj zemlji i kulturi, bio se tamo zaljubio u prilično mlađu i lijepu Japanku. Kako nije bio nikakav Pinkerton iz Madame Butterfly, on je njoj dao svoju životnu časnu riječ. To, međutim, nije bilo dovoljno. Po tradiciji, morao se obvezati i da će njezine roditelje, u njihovoj starosti, časno izdržavati do kraja. Učinio je to bez oklijevanja, našto su ga oni čak službeno posinili; tek time, Japanci su ga prihvatili kao svojega. Pomišljam na naše tradicijske seljačke zadruge u kojima su svi naraštaji još živjeli zajedno, gdje su djecu odgajali ljudi, a ne javna elektronika kao nadomjestak za stvarnost. Između izgubljene tradicije i svojih novih mogućnosti, Zapad nije našao sredine.

Time sam dotaknuo i ono što je u našoj već globalnoj, uspješnoj industrijskoj i postindustrijskoj civilizaciji, učinjeno s čovjekom. Po svim racionalno-znanstvenim kriterijima atomiziran, rascjepkan do jedinke izvađene iz bilo kakva njoj prirodnog konteksta, čovjek je u njoj postao samo proračunljivom ekonomsko / političkom jedinicom koja funkcionira ili ne funkcionira, a sve ostalo je privatna, »društvu« nevažna stvar. Naravno, mala djeca i stari ljudi nisu još ili nisu više funkcionalne ekonomske jedinice. Oni su »teret«, nešto što osujećuje »pozitivni« razvitak i funkcionalnost »društva«. Kako je isključivo gospodarski postavljeno, industrijsko / postindustrijsko društvo izrazito je protiv primarne obitelji, protiv djece, protiv staraca: oni postaju smetnjom, suviškom, sramotom, hendikepom, pehom, smolom. Starci su okamenjena moralna gnjavaža i kad nisu senilni; djeca, pak, traže toliko odricanja da ih se »ne isplati imati«. Nakon tih zaključaka pišemo mudre knjige o »otuđenju«, a svoje prave brige prepuštamo »društvenim ustanovama zaduženim za te stvari«, premda je poznato da su te ustanove apstrakcija, baš kao što smo i iz svojih života učinili apstrakciju.

Ako se u sumrak spustim pet katova dizalom da svoje kućno smeće odnesem u za to namijenjenu prostoriju u razizemlju, u tom smrdljivom sumraku gotovo redovito naiđem na neke starije ljude koji po smeću prekapaju za uporabljivim ostacima hrane ili za još kako-tako korisnim stvarima. Obuzima me dubok ljudski stid, sram me što sam živ i što mi je dobro, jer sam upravo nakanio odslušati Brahmsa. Socijalni, »sitnoburžoaski«, pseudohumanistički sentiment, rekli bi nekad tvrdi marksistički prevratnici, mi ćemo to riješiti revolucijom i sustavom, i riješili su... No, dobro, da se ne rasplinem: koji god sustav društva danas postojao, ni jedan više ne računa s ozbiljnim, obvezanim osjećajem zajedništva i zajednice, a da to ne bi bila nametnuta, ovakva ili onakva, meka ili tvrda diktatura. U tradicijskim društvima postojali su i časni načini da se čovjek svjesno, ili možda nakon kakve velike ljudske nesreće, odrekne svijeta: mogao je otići u kršćanski samostan, mogao je otići u planinu kao budistički redovnik i još ostati dijelom zajednice i služiti joj. Danas takvi svršavaju na psihijatriji ili u ludnici. Kadšto mi se čini da danas još samo ostarjeli pjesnici, baveći se onim primarnim jezika, riječju kao stvari, zapravo magijom koja bi riječima trebala promijeniti odnose među stvarima, misle kako bez osnove u kojoj se prožimaju sva tri životom povezana naraštaja, taj naš život i nema mnogo smisla: prebivaju tamo gdje se dotiču grobovi i još nerođena djeca, a to nikakve funkcionalne veze s nama kao ekonomsko / politički samohodnim česticama — više nema. Tu i tamo, od očaja, nekoga od tih staraca spopadne ili mu se otkrije i kozmička vedrina, ali to nije ništa za pojesti, a ni znanstveno više nije predmet ozbiljnog razmatranja. Kako smo djecu potrpali u »vrtiće« i posadili pred TV ekrane, a starce odgurnuli u ubožnice i »staračke domove«, evo nas slobodnih za seks, drogu i rock’n’roll i sve pridodane im slobode. Danas svi govore o ljudskim pravima, o ljudskim svezama više nitko. One više ne oblikuju društvo. S. J. Lecz imao je pravo kad je, vrlo suvremeno, pomislio kako je svaki društveni optimizam samo još nedovoljna količina informacija.