Niska razina znanja

Niska razina znanja

Čitajući recenziju našeg najnovijeg CD-a Zagrebački solisti (1954-2004), te kritike slavljeničkog koncerta nisam mogao vjerovati, u prvom redu, dubinskoj mržnji gđe. Kempf prema ansamblu Zagrebačkih solista, a isto tako i u toliku hrabrost upuštati se ocjenjivati rad nečega o čemu se toliko malo zna. Ruku na srce, podatak da je Dvorana Lisinski bila ispunjena do zadnjeg mjesta na 50. obljetnici ansambla, govori najviše o mišljenju publike. Gospođa Kempf bi trebala znati da je njezin naslov Publiku se ne da prevariti postao objekt sprdnje kod publike, i da upravo tako publika i inače reagira na njezine članke i naslove. Uostalom, uvijek je puno bolje doći na koncrt bez predrasuda, a ako se već publika i uvlači u svoje mišljenje (što je inače vrlo neukusan i nepromišljen potez) bilo bi pametnije malo porazgovarati s njom poslije koncerta, tim više jer je publika većinom bila iznimno zadovoljna koncertom.

No, da se osvrnem malo na njezinu recenziju našeg najnovijega CD-a. Ta recenzija je pisana u istom stilu kao i malo prije spomenuta kritika. Veliki problem gospođe je njezina slaba tehnička potkovanost koja se izgleda uspješno nadomješta s bombastično-uvredljivim naslovima. Kao tehničar ili ton-majstor na tom CD-u moram ipak objasniti par stvari. Citiram: »Snimke, mjestimice bez čistog obrisa, prostorno su poprilično neujednačene, najvjerojatnije zbog naknadnih intervencija u dinamiku, odnosno umjetnog izvlačenja pojedinih instrumentalnih linija iz konteksta cjelovne zvučne slike«. Nažalost, ono malo čega ste se dotakli u tehničkom smislu bilo je dovoljno da dokažete nedoraslost pisanju takvih recenzija. Naprotiv, gospođo Kempf, snimke su rađene stereo tehnikom sa samo jednim stereo parom mikrofona. Ukratko, ta tehnika daje najprirodnije rezultate snimanja, upravo onako kako čovjek i čuje u prostoru, znači nema nikakva »izvlačenja dionica« jer je s tom tehnikom to apsolutno nemoguće izvesti. Na snimanju nismo ni koristili »spot mikrofone«, koji služe za fokusiranje određenih grupa instrumenata, što znači da vam smeta upravo ono čega na snimci niti nema! Krasno, blago nama sa tolikim vašim znanjem. Velika dinamika ostvarena je 24bitnim snimanjem i izvrsnim pretpojačalom bez kompresora (umjetno peglanje dinamike) ili limitera, te je finim ditheringom ponovno vraćena na CD-format (44, 1 kHz — 16 bit). Upravo je bit snimanja i počivala na minimalističko — audiofilskom pristupu, onako kako se realno čuje u prostoru. Takva tehnika uvelike ovisi o dva faktora, akustičnoj kvaliteti samoga prostora prilikom snimanja i kvaliteti samog audio sustava prilikom preslušavanja jer nije umjetno napuhana tvorevina sa pregršt mikrofona koji vire iz instrumenta kao većina današnje cd produkcije koja teži da dobro zvuči u automobilu ili zvučniku u kafiću, a zanemaruje malo bolje ustrojene audiosisteme koji zapravo otkrivaju samu prirodu stvari i problematiku današnjeg progresa snimanja. U moru takve nehumane produkcije ansambl se odlučuje snimiti CD u prirodnom ambijentu barokne crkve u Kominu, prvenstveno radi dobre akustike, a ne zbog Vaše upravo smiješne izjave »naknadne intervencije u dinamiku«. Ako niste znali, a upravo je zaprepašćujuće da ne znate, ambijent, zapravo akustika prostora je presudna za zvuk akustičnih glazbala. Očigledno je da autorica teksta smatra da joj je dovoljno senzacionalističko pisanje bez pokrića, sebe stavlja kao neupitnu veličinu, no moramo znati da u civiliziranim zemljama postoje i razne dobivene sudske tužbe kad se radi o namjernom blaćenju i zadiranju u stvari za koje nisi kompetentan. Gospođo Kempf, ako imate pravo pisati što vas je volja, dopustite onda i meni da nadopunim vašu izjavu. Sama diploma muzikološkog ili nekog drugog odjela, ne znači da se nužno poznaje problematika snimanja zvuka, a dodao bih i slušanja ploča. Zanima me kako je moguće da netko tko nema iskustva niti na bini, niti sa snimanja, ima toliko bogato znanje o cijeloj problematici? Jer ako nemate iskustva u tim stvarima, vaše mišljenje ne vrijedi puno. Ono je samo puko nagađanje bez ikakvog iskustva, a najgore je što rezultat tog mudrovanja u današnje vrijeme uvelike ovisi i o prijateljskim vezama. Gospođi ubuduće toplo preporučam da se okani dijeljenja savjeta čitateljstvu jer samo dokazuje da nažalost ne posjeduje ni osnovno znanje da bi se takvim poslom bavila, a slogan »promicanje kulture« u njezinu slučaju shvaćen je samo kao promicanje mržnje ili zadovoljavanje frustracija. Uostalom, podatak da gospođa ima loša iskustva s većinom institucija kod nas te da je zbog svojih (ne)sposobnosti bila često prisiljena tražiti angažman dovoljno govori za sebe. Kao prilog njezine teze velikog kraha i definitivnog poraza ansambla u svijetu prilažem uz tekst najnovije vrhunske kritike ansambla iz Švicarske.

Uostalom, rado ću Vas ugostiti u svom domu, ako želite poslušati snimku u njezinom pravom svjetlu, na dobrom sistemu, jer možda to niste u stanju čuti na svom home-made kazetofonu.

Krešimir Petar Pustički