Momci iz Brazila

Božji grad (Citade de Deus), red. Fernando Meirelles

Lijevo orijentirani sineast Glauber Rocha potpisao je manifest poznatiji kao Estetika gladi, na kojem počiva cjelokupni ideološki i vizualni identitet brazilskoga Cinema Novo. Njegova načela mogu se na neki način primijeniti i na energičan rukopis Mairellesove nabrijane sage koju je Ferdinando Meirelles snimio u tandemu sa suradnicom Katiom Lund. Njihov je pristup hiperrealističan, ali i posve homerovski u svojoj epizodičnoj, subjektivnoj mitomaniji. Dok prati genezu organiziranoga kriminala u jednoj faveli Rija de Janeira od kasnih šezdesetih godina do ranih osamdesetih, promatrajući transformaciju bivših baby-killera u narkobosove, Meirellesov je stil veoma žestok, ali i ekonomičan, prepun matriksovskih štosova, zamrznutih kadrova i prizora koji se doimlju kao da su snimljeni satelitskom kamerom (pokolji). No, umjetnički fotograf koji u filmu preuzima ulogu naratora i koji je u faveli iz naslova filma proveo teško djetinjstvo, više se rukovodio onim što je o fotografiji pisala Susan Sontag.

Komercijalna eksploatacija gladi

U autorovoj narativnoj sambi bijeda se može pomirisati. Upravo je to postao najveći kamen spoticanja, pa bih se donekle mogao složiti sa stajalištima one nemale skupine brazilskih kritičara koji su ukazivali na reakcionarnost Meirellesova rukopisa, jer pokušava glamurizirati blatnjave krajolike favela i maskirati njihovu stvarnost, koristeći se onom istom kozmetikom gladi na koju je ukazivao Rocha. To je nadasve očito u jednom od najuznemirujućih prizora ovoga odveć stilizirana filma, kad Meirellesov baby-ubojica mora onako od oka odabrati jednog od dvojice nemoćnih klinaca za smaknuće, kako bi time zaradio promaknuće na hijerarhijskoj ljestvici uličnih bandi (pogledi njegovih potencijalnih meta proganjat će nas još dugo nakon odjavne špice). A kako je film doživio neočekivan uspjeh na matičnom tržištu, za razliku od daleko sugestivnijega dokumentarca Josea Padilhe Bus 174, koji se bavi sličnom problematikom, ove će se godine na brazilskim malim ekranima ukazati i njegova nova TV verzija nazvana City of Men s identičnom postavom naturščika, što doista graniči s onim što je Rocha opisao kao komercijalna eksploatacija gladi.

No, koliko god je dio kritičara volio povlačiti paralele Božjega grada sa Scorseseovim Dobrim momcima, njegova je vizualna estetika mnogo bliža ranom Hectoru Babencu (šifra: Pixote). Ipak, autorov je stil dostatno energičan u poigravanju s holivudskim klišejima da mu priskrbi počasno članstvo u klubu Miramaxovih egzotičnih akvizicija, kako se to već dogodilo s Babencom i oskarovcem Walterom Sallesom.

Dragan Rubeša