Miesova kuća Farnsworth spašena

Miesova kuća Farnsworth spašena

Kuća Farnsworth, prezentirana na velikoj retrospektivi Mies in America u njujorškom muzeju Whitney 2001. kao apoteoza Miesova ideala gotovo ništa (beinahe nichts) najdosljednije je ispunjenje autorove opsesije univerzalnim prostorom (interijer=jedna soba)

Kuća Farnsworth, jedna od arhitektonskih ikona prošloga stoljeća, nedavno je spašena od neizvjesne budućnosti. Naime slavno je remek-djelo Mies van der Rohea, podignuto 1951. u preriji jugozapadno od Chicaga kao ljetnikovac ugledne čikaške liječnice dr. Edith Farnsworth, bilo ponuđeno na prosinačkoj aukciji u njujorškom Sothebyju, nakon što je američka država Illinois, zbog proračunskoga deficita, odustala od prethodnoga dogovora s dosadašnjim vlasnikom lordom Palumboom, o kupnji kuće i njezinu otvaranju za javnost. Svi kojima je očuvanje spomenika moderne arhitekture na srcu bili su s pravom zabrinuti za dalju sudbinu znamenitoga stakleno-čeličnog paviljona, s obzirom da su potencijalni ponuđači indicirali poprilično obeshrabrujuće namjere — od zatvaranja kuće za javnost pa čak do njezina preseljenja na neku novu lokaciju, što ne samo da bi nasilno ekstrapoliralo građevinu iz njezina prirodnog okoliša, za koji je projektirana i sa kojim je organički srasla, nego bi najvjerojatnije prouzročilo i nepopravljiva oštećenja na konstrukciji.

Napetost dostojna trilera

Jedino prihvatljio rješenje s konzervatorskog stanovišta nudila je pobjeda konzorcija, sastavljena od Nacionalnog povjerenstva za povijesnu zaštitu i Vijeća zaštite spomenika Illinoisa, kao jamstvo očuvanja intaktnosti kuće i njezine izvorne lokacije. Konačni rasplet ponudio je napetost dostojnu holivudskoga trilera — sve do jutra na dan aukcije konzorcij nije skupio sredstva potrebna za uspješno nadmetanje, da bi doslovno u pet do dvanaest promidžbeni Blitz-Krieg privukao dovoljno bogatih donatora i priskrbio 7,5 milijuna dolara dostatnih za pobjedu na dražbi i spas Miesova remek-djela od neizvjesne budućnosti.

Za velikog majstora arhitekture tehnologija je bila jedina istinska ekspresija duha dvadesetog stoljeća. Kada je zbog političkih (ne)prilika Mies emigrirao 1938. iz Njemačke u Sjedinjene Države, skrasio se na poziciji direktora arhitektonskog odjela tehnološkog instituta u Chicagu, u duhovnom središtu američke arhitekture, gdje je sinonim za tehnologiju bio čelični okvir. Ubrzo nakon dolaska, već iste godine, nastaje ideja čelično-staklene kuće za lokaciju u Wyomingu, da bi na prvom velikom projektu sveučilišnoga centra IIT (Chicago, 1939-46) Mies istodobno razriješio složenu urbanističku zadaću i kreirao novu estetiku, zasnovanu na tehnologiji najpotentnije svjetske industrije. Logičnom i efikasnom uporabom materijala (čelični nosači i velikoplošno staklo) Mies razvija novi vokabular uzdignut do razine poetike u ostvarenjima dvaju apartmanskih tornjeva Lake Shore Drive (Chicago, 1948-51), svojih prvih realiziranih čelično-staklenih nebodera, i kući za dr. Farnsworth (Plano, 1945-51), kojom je konačno oprostorio koncept horizontalnoga slobodnorasponskog paviljona.

Stakleno-čelična kutija

Kao ni jedna građevina prije nje, kuća Farnsworth reducirana je na minimalističku stakleno-čeličnu kutiju, komponiranu od dvije paralelne horizontalne ploče, krovne i podne, oslonjene po rubu na osam čeličnih H-stupova koje zatvara stakleni zid-zastor. Zbog mogućeg izlijevanja obližnje rječice kuća je za 1,5 metar izdignuta od terena. Preko treće ploče, elevirane u pola visine između kuće i tla, pristupa se širokim stubama na natkritu terasu sa zapadne strane ostakljenoga volumena. Unutrašnjost je koncipirana kao jedinstveni prostor sa središnjom servisnom jezgrom (kuhinja, dvije kupaonice i kamin) i slobodnostojećim ormarima koji odjeljuju spavaću zonu, te je namještena Miesovim mobilijarom u točno definiranu setingu, poput skulptura u galeriji. Podovi su obloženi minimalistički detaljiranim pločama travertina, a privatnost je postignuta svilenim zastorima od šantunga. Kuća savršenih proporcija i detalja maestralno je integrirana u prirodni okoliš s kojim čini jedinstvo, brišući dinstinkciju između unutrašnjeg i vanjskog što u konačnici rezultira poetičnom lakoćom i osjećajem otvorenoga, neograničenog prostora.

Beinahe Nichts

Valja naglasiti da je transparentnost kuće bila u kontradikciji s tadašnjim poimanjem privatnosti doma, što je dr. Farnsworth izrazila usporedbom kuće s transparentnošću rentgenskih zraka. Iako je u početku bila očarana Miesovim arhitektonskim vizijama, već tijekom gradnje žalila se kako je arhitekt doživljava više kao mecenu nego klijenticu, zanemarujući njezine potrebe na račun ostvarenja svoje less-is-more ideje moderne kuće. Razočarana konačnim rezultatom i nezadovoljna podvostručenjem očekivanih troškova gradnje povela je sudsku parnicu, a uskoro i medijsku ofenzivu protiv autora tvrdeći u brojnim intervjuima da je kuća potpuno nenastanjiva, iako je u njoj živjela daljih dvadeset godina. Konačno ju je 1971. prodala Peteru Palumbou, velikom štovatelju Miesova djela i općenito moderne arhitekture, koji je arhitektonska remek-djela skupljao kao što drugi skupljaju kineske vaze. Tako posjeduje još i jednu Wrightovu kuću, dvije Le Corbusierove kraj Pariza, te apartman u Miesovim staklenim tornjevima North Lake Shore Drive u Chicagu. Palumbo je kuću Farnsworth vratio u izvorno stanje i opremio Miesovim pokućstvom, uživajući entuzijastički, uza sve klimatske i ine nepogodnosti, u njezinim estetskim kvalitetama.

Kuća Farnsworth, prezentirna na velikoj retrospektivi Mies in America u njujorškom muzeju Whitney 2001. kao apoteoza Miesova ideala gotovo ništa (beinahe nichts) najdosljednije je ispunjenje autorove opsesije univerzalnim prostorom (interijer=jedna soba). Radikalna i poetična, iako nepraktična, nadahnula je brojna modernistička ostvarenja, a njezinu suvremenost ponovno su otkrile današnje generacije arhitekata prepoznajući u transparentnosti staklene kutije metaforu otvorenosti i interaktivnosti suvremene digitalne reality-show ere.

Vinko Penezić