Vijenac 260

Opera

SNG Ljubljana i Letonska nacionalna opera: Giuseppe Verdi, Aida, dir. Loris Voltolini, red. Mara Kimele

Koprodukcija za primjer

U probranoj međunarodnoj podjeli vrsnih južno- i istočnoslavenskih pjevača zablistala je glasom, pojavom i iskonskim darom za scenu naša sve uspješnija mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović kao Amneris

SNG Ljubljana i Letonska nacionalna opera: Giuseppe Verdi, Aida, dir. Loris Voltolini, red. Mara Kimele

Koprodukcija za primjer

U probranoj međunarodnoj podjeli vrsnih južno- i istočnoslavenskih pjevača zablistala je glasom, pojavom i iskonskim darom za scenu naša sve uspješnija mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović kao Amneris

Ljubljanski je glazbeni život još jednom dokazao da je neraskidivi dio europske operne scene. Kao provjeren način da se smanji rizik neuspjeha u postavljanju novoga djela ispočetka i pouzdano omogući uspješna realizacija već viđene predstave, operno se vodstvo Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani odlučilo za preuzimanje gotovog proizvoda baltičkoga glazbenog kazališta.

Vizualna maštovitost

Tako možemo pojednostavnjeno nazvati najnoviju koprodukciju te kazališne kuće i Letonske nacionalne opere iz Rige, čime je ljubljanska publika dobila priliku vidjeti novu inscenaciju eminentnoga djela željeznog opernog repertoara — opere u četiri čina Aida Giuseppea Verdija. Nakon iskustva uspjeha prigodom prošlogodišnjeg uprizorenja Gounodova Fausta u koprodukciji s kazalištem u Salzburgu (čiji je vizualni identitet osmislio Thomas Schulte-Michels, onaj isti njemački redatelj i scenograf koji je prošloga mjeseca radio na postavljanju Šostakovičeve Lady Macbeth Mcenskog okruga u zagrebačkom HNK), kreatori su ljubljanske operne ponude djelo stvoreno za spektakl smjestili na prostranu i akustički idealnu scenu Cankarjeva doma.

Dovršen scenski aspekt predstave koji je rađen za uprizorenje djela godine 1998. potpisuju troje istaknutih letonskih umjetnika: vodeća redateljica te baltičke zemlje Mara Kimele, letonski grafičar i slikar međunarodnog ugleda Ilmars Blumbergs, te koreograf Alvars Leimanis. Njihov se uspjeh proširio do podija slavnoga Boljšoj teatra u Moskvi, gdje je predstava ubrzo gostovala. Na ograničenom broju od sveukupno dvanaest predstava između premijerne (19. siječnja) i završne (3. veljače) prisutnih se nepobitno dojmila razbuktala vizualna maštovitost Blumbergsovih kulisa i kostima, jasna simbolika mnoštva njegovih jarkih boja, igara svjetlom i lepršavih materijala, suptilne prostorne igre poluprozirnim zastorima i jezovitost pomičnih zidova piramide.

Kao što je i on suvremenim potezima pokušao prenijeti na scenu povijesne likove staroga Egipta, tako je dvodimenzionalnost likovnih prikaza nadahnula redateljicu Maru Kimele na plošne i minimalizirane kretnje pjevača na sceni i njihov geometrijski raspored čiji se ritam u ključnim trenucima spretno prilagođava dinamici glazbenoga razvoja. Iskričavo zaigrani plesni stavci Verdijeve Aide trebali bi više potaknuti koreografsku maštu nego što smo to mogli doživjeti u klišejiziranom rješenju Aivarsa Leimanisa.

U probranom društvu

Uz dojmljive boje i kompoziciju vizualnog aspekta predstave, na posljednjoj je izvedbi u probranoj međunarodnoj podjeli vrsnih južno- i istočnoslavenskih pjevača, zablistala glasom, pojavom i iskonskim darom za scenu naša sve uspješnija mezzosopranistica Dubravka Šeparović-Mušović kao Amneris. Premda je već u toj ulozi stekla međunarodna priznanja, a potkraj prošle godine s njome nastupila i u Zagrebu, prostornost Cankarjeva doma kao i koloristička raskoš scene i kostima pogodovale su njezinu umjetničkom senzibilitetu da koncentriranim tamnim glasom i uživljenom glumom u punom svjetlu ocrta utjelovljenje neuzvraćene ljubavi. Nježan lik njezine suparnice, etiopske princeze Aide u ropstvu, jednako je uvjerljivo dočarao meki sopran božanskih visina u pianu, glas Bugarkinje sa stalnim namještenjem u Ljubljanskoj operi, Galije Gorčeve, iako su njezini povremeni intonativni ukloni i nejasna dikcija nažalost kvarili doživljaj najljepših trenutaka te operne partiture. Izražajnom tenorskom bojom, ali s nedovoljno zaokruženosti fraze, koja je belkantu imanentna, pjevao je Rumunj Atilla Kiss B. kao Radames. Tri duboka glasa u podjeli inače su dobro poznata zagrebačkoj publici: postojanom basovskom voluminoznosti iskazali su se basovi Saša Čano kao Egipatski kralj i Ivica Šarić kao Ramfis, dok se bariton Valentin Enčev kao Amonasro najgipkije kretao u srednjoj lagi svojega glasa. Šaroliki su spektar glasova svijetlim bojama upotpunili sopranistica Alenka Gotar kao Svećenica i tenor Dejan Vrbančič kao Glasnik. Nevjerojatnu puninu zvuka u skladnom i kristalno čistom zajedničkom pjevu (unatoč smanjenu sastavu od uobičajenog za izvedbu ove opere) ostvario je Zbor Ljubljanske opere, dok se orkestar Slovenskog narodnog gledališča opremljen vrhunskim sviračkim umijećem svakog pojedinačnog člana s punim povjerenjem prepustio muzikalnosti maestra Lorisa Voltolinija.

Ljubljansko je kooprodukcijsko uprizorenje Aide odličan primjer kako bi i hrvatske operne kuće mogle postaviti neku od uspjelijih predstava iz inozemstva. Da to na našem najbližem Zapadu postaje polako tradicija, kazuje nam već najava za prvo scensko uprizorenje novootkrivene opere Rajnske nimfe Jacquesa Offenbacha u siječnju iduće godine, za koju je u velikoj konkurenciji izdavač partiture djela Boosey & Hawkes odabrao međunarodnu produkcijsku skupinu u kojoj sudjeluju Ljubljanska opera, Nuovo Teatro Comunale Bolzano i Festspeilhaus St Polten. Projekt se već unaprijed proglašava europskim opernim događajem godine.

Jana Haluza

Vijenac 260

260 - 19. veljače 2004. | Arhiva

Klikni za povratak