Komemoracija Miljenku Foretiću

Šestoga veljače u palači Matice hrvatske u Zagrebu održana je komemoracija Miljenku Foretiću, prerano preminulom članu Glavnog odbora Matice hrvatske, koji je predanim radom zadužio i Maticu i cjelokupnu hrvatsku javnost.

Rođen u Dubrovniku 5. svibnja 1939, život je posvetio očuvanju dubrovačke mnogostoljetne tradicije te istraživanju hrvatske književnosti, kulture i umjetnosti. Diplomirao je povijest i povijest umjetnosti u Zagrebu, nakon čega se zapošljava u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Kao stipendist od 1963. do 1965. boravi na Universita cattolica di Sacro Cuore u Rimu. Središnja je ličnost časopisa »Dubrovnik«, koji 1971. prestaje izlaziti, a sam Miljenko Foretić biva osuđen i zatvoren. Godine 1990. ponovno postaje glavnim urednikom, a pod njegovim je vodstvom »Dubrovnik« jedan od središnjih hrvatskih časopisa. Antologijski broj 2-3/92, »Dubrovnik u ratu«, važan je za upoznavanje s velikosrpskom agresijom na Dubrovnik. Vrijedan prinos dao je i kao voditelj nakladništva Matice hrvatske u Dubrovniku uredivši velik broj knjiga i zbornika. Dobitnik je nagrade Grada Dubrovnika 1993. i Zlatne povelje Matice hrvatske 1996. Bavio se književnom, kulturnom i političkom poviješću, teatrologijom i kazališnom kritikom te historiografijom i bibliografijom, a objavljivao je u mnogim publikacijama.

Na komemoraciji u Matici hrvatskoj počast Miljenku Foretiću odali su njegovi dugogodišnji prijatelji: predsjednik Matice Igor Zidić, dopredsjednici Tonko Maroević i Vlaho Bogišić te glumac Miše Martinović, a violončelistica Lana Beraković skladbom J. S. Bacha Sarabanda dala je glazbeni prinos sjećanju na velikana hrvatske kulturne scene. Miše Martinović, osvrnuvši se na druženja s Miljenkom Foretićem, istaknuo ga je kao iznimno moralna i čestita čovjeka, uzorom svima koji su ga poznavali. Tonko Maroević je kroz prizmu viđenja Foretića kao jednog od posljednjih humanista ustvrdio njegovu ulogu uporišta grada Dubrovnika, dok Foretićeva požrtvovnost za opće dobro prelazi granicu koja razdvaja profesionalni od privatnoga života. Naglasivši Foretićev zanimljiv životni put, s iskrenom jednostavnošću, Vlaho Bogišić ustvrdio je kako je u kontekstu Dubrovnika kao akademije Miljenko Foretić bio njezin pravi akademik. Igor Zidić na kraju je istaknuo kako je Miljenko Foretić živio u sjeni svoga posla, ali pozvavši se na Foretićevu skromnost naglasio pravu veličinu čovjeka čije pisane riječi moraju naći načina da dopru do cjelokupne javnosti, jer su važan prinos kulturnoj tradiciji čitave Hrvatske.

Josipa Dragičević