Kôd drevnih vrlina

Nikola Crnković, Paška pučka poetika kao povijestni govor, Denona d.o.o., Zagreb, Matica hrvatska — Ogranak Novalja, Zagreb — Novalja, 2003.

Povjesničar Nikola Crnković rođen je u Novalji na otoku Pagu, školovao se u Novalji, Otočcu, Banjoj Luci, Sarajevu, a studirao u Sarajevu i Ljubljani. Učitelj je i profesor povijesti u osnovnim, srednjim i visokim školama; arhivist, istraživač i sintetičar povijesti. Pisac je brojnih znanstvenih i stručnih članaka i knjiga o različitim temama iz hrvatske povijesti.

Crnković će obiteljski dom, zbog školovanja, napustiti vrlo rano, kao desetogodišnjak, no u sebi će, ma gdje bio, uvijek nositi boje, mirise i zvuke zavičaja. Jezične specifičnosti kao i posebnosti paške govorne i pjevne poetike zanosile su Crnkovića, no detaljnije proučavanje tog područja, držao je, pripadalo je strukama ipak različitim od njegove povjesničarske. Kada se pak odlučio prikupiti i obraditi te prezentirati otočko pjesništvo, Nikola Crnković toj je zadaći pristupio s velikim entuzijazmom i dubokom vjerom da čini pravu stvar. Kako se broj prikupljenih pjesama povećavao, tako se pred sakupljačem otvarala prava riznica dotad mu nepoznata blaga, kako će to sam autor u uvodnom tekstu reći, »toliko raznovrstnih vrijednosti, toliko povijestnih i duhovnih valjanosti, toliko okrepljujuće misaonosti, ćudoredne postojanosti, toliko znanja, iskustava i vjere, toliko čovječnosti«.

Crnković je prikupljao pjesme paških pastira, težaka i ribara u kojima oni iznose svjedočanstva o vremenu u kojem su živjeli, svojim iskustvima i spoznajama. Usprkos zajedničkim polaznim točkama (ljubav prema zavičaju i domovini, kršćanstvo, skromnost, plemenitost...) pjesništvo svakog autora zaseban je svijet, koji je iznenadio sakupljača, a zasigurno će i čitatelja, poglavito otočanina kojem bi Paška pučka poetika kao povijestni govor mogla značiti otkriće škrinje pučkoga pjesničkog predajnog dobra.

Paška pučka poetika kao povijestni govor podijeljena je u tri dijela. U prvom Predmet, sadržaj, istraživanje pučkog pjevanja autor definira što je pjevanje na kanat (pmvanje nF kanat). Crnković to pjevanje zbog melodijske jednostavnosti i ujednačenosti ritma tonaliteta i njegova ponavljanja te po temeljnoj namjeni da jasno izloži svoj sadržaj opisuje kao oblik pjevnoga govora prije no glazbeni ugođaj i melodijsku vrijednost za sebe.

U drugom, najopsežnijem dijelu knjige Crnković je predstavio osmoricu pučkih pjesnika — od Šime Šugara (1830-1911), začinjavca autorskog pučkog pjesništva na Pagu, pa do najmlađega među izabranima, Ante Peranića Zulova (rođen 1922) — čije je opuse uspio rekonstruirati zahvaljujući dostupnoj mu građi. Svaki je pučki pjesnik predstavljen biografijom koja daje dobar uvod u njegove pjesničke radove, koji, podijeljeni prema tematici, slijede.

Treći dio knjige donosi doknadne uputnice u kojima su, između ostalih, tekstovi o slućenim korijenima pučkog pjevnog pjesništva i Andriji Kačiću Miošiću — velikom učitelju i uzoru hrvatskog puka.

Grafički skladno oblikovana knjiga (arhaičnost koja odgovara kako temi tako i ugođaju crno-bijelih fotografija) pisana je pravopisom koji je Nikola Crnković naučio u otočačkoj gimnaziji u vrijeme Banovine Hrvatske, što joj daje dodatnu patinu.

Sandra Cekol

Nakon svega život

Miljenko Mandžo, Zaklana Škabrnja, ur. Julije Derossi, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2003.

Miljenko Mandžo svoju je poeziju predstavio u »Poletu« još 1956. te otad surađivao u brojnim časopisima (»Zadarska revija«, »Zadarska smotra«, »Odjek«, »Mogućnosti«, »Slobodna Dalmacija«, »Glas Koncila«); danas prateći književne i slikarske događaje grada i županije u »Zadarskome listu«. Dosad je objavio panoramu suvremena čakavskog stvaralaštva zadarskoga kraja Duga na maslinama te zbirke pjesama Pustinjaci bez namjere, O ljubavi i o smrti, Stari govor i Vrh poljupca. Zaklana Škabrnja zbirka je koja je doživjela već drugo dopunjeno izdanje. U njoj na oko 140 stranica Mandžo donosi osamdesetak pjesama, podijeljenih u četiri cjeline — Rastrgane razglednice, Ima nas više od smrti, Rat ratovima i Nakon svega život. Opisujući ratna stradanja (Zadar, Hercegovina, Sarajevo, Dubrovnik, Vukovar) progovara o ljudskom dostojanstvu, koje je neuništivo, bez obzira na nedaće koje ga okružuju, te nikad ne ostaje bez nade. Pritom je pjesnikov izraz jednostavan, čist, razumljiv i najširem krugu čitatelja. I kako u pogovoru kaže Tomislav Marijan Bilosnić, ove pjesme »...nisu ništa manje nego psalmi, molitve za mir, propovijedi ljubavi...«.

Katarina Marić

Kameni dvori

Tomislav Maričić Kukljičanin, Kukljica, Matica hrvatska Zadar, Kukljica, 2003.

Na jugoistočnom dijelu otoka Ugljana, nedaleko od mosta koji spaja otoke Ugljan i Pašman, udaljena svega pet nautičkih milja od Zadra, nalazi se Kukljica. Na temelju brojnih pronađenih ostataka materijalne kulture poznato je da je područje Kukljice nastanjeno još od neolita (neolitski kameni nožići), preko Ilira i Rimljana (nalaz tegule iz 1. stoljeća, ostaci cisterne, proizvodnja soli) do dolaska Hrvata. Prvi pisani spomen Kukljice nalazi se u spisu datiranu 30. travnja 1106, kojim monah Neuprat i njegov brat Prestancij daruju svoje maslinike na tom području Crkvi svetog Krševana u Zadru. Kukljica je okružena manjim i većim uvalama, od kojih su najpoznatije uvala Kostanj u kojoj postoje tragovi nekadašnjega naselja, a još i danas nalazi se crkvica sv. Jeronima iz 14. stoljeća, i uvala Ždrelac, u kojoj se nalazi zavjetna crkvica Gospe od Snijega.

Kulturni život mjesta u proteklim stoljećima obilježila je glagoljska pismenost, čiji su nosioci bili seoski svećenici koji su u glagoljicom pisanim maticama, matrikulama, testamentima i drugim dokumentima ostavili vrijedne zapise svoga vremena. Danas su zanimljivost Kukljice i dosta dobro sačuvani dvori, osnove seoske jezgre, koje čini skupina stambenih i gospodarskih zgrada okupljenih oko središnjeg dvorišta. Građene su od kamena po vađenju i obradi kojeg su Kukljičani poznati duž jadranske obale.

Osnovna škola u mjestu otvorena je daleke 1871, a osnovana je i Uljarska udruga (1907) te Hrvatska čitaonica (1912) i Hrvatski sokol Kukljica. Danas su kulturna društva Kukljice (KUD Kukljica, Umjetnička galerija Otok, Čakavska besida i Fotoklub Kornat) objedinjena u Matici hrvatskoj — Povjereništvo Kukljica, koja je, od osnutka 1994, pokretač svih kulturnih zbivanja.

Knjigu o svom rodnom mjestu Tomislav Maričić Kukljičanin podijelio je u četiri cjeline: prilozi istraživanju povijesti Kukljice, stanovništvo Kukljice, kulturna baština i gospodarstvo. Broj stanovnika Kukljice varirao je tijekom vremena od dvjesto stanovnika, koliko bilježi prvi popis iz 1527, preko 166 stanovnika (1598). Jači demografski uspon počinje početkom 19. stoljeća, a 1926. i 1953. u Kukljici je živio najveći broj stanovnika (1610, odnosno 1612). Migracija stanovništva u prekomorske zemlje započeta još sredinom 19. stoljeća dovela je do toga da danas u mjestu živi 650 stanovnika, dok je primjerice samo u New Yorku broj Kukljičana i njihovih potomaka veći. Veza s iseljenicima vrlo je jaka i oni i danas pomažu Kukljici, u koju vole doći osobito 5. kolovoza na blagdan Gospe od Snijega, koji se u Kukljici obilježava već gotovo pet stoljeća (od 1514). Procesija morem i kopnom s kipom Gospe od Snijega tek je jedan od mnogih običaja koje će Maričić opisati u monografiji o Kukljici.

Tomislav Maričić čakavski je pjesnik (dosad je objavio tri zbirke poezije) i veliki zaljubljenik u svoje rodno mjesto te je ovom monografijom nastojao i uspio ljubav prema Kukljici prenijeti na čitatelje.

Sandra Cekol