Kad žene prestanu vrištati

Kad žene prestanu vrištati

Glazbeno-plesni brojevi s točnim, do kraja dosljednim ironičnim odmakom odgovorili su duhovitim pretjerivanjem na Elvisove ubojite sentiše i ostali najbolji dijelovi večeri u plesnokazališnom smislu

Na jednoj od prvih internetskih stranica koje trenutno možete otvoriti preko Googlea u potrazi za informacijama o Elvisu Prisleyu stoji vic: Čovjek umre i na nebu zamoli Boga za nekoliko odgovora. Bog pristane i čovjek upita: Zašto si stvorio žene tako dražesnima? Da vam se sviđaju! odgovori Bog. Zašto tako lijepima? Da ih volite! Zašto tako praznoglave? Da one vole vas!

Ne bih ulazila u dublju analizu vica kao ni u fenomen komercijalne beatifikacije kralja rock’n rolla pa se po turističkoj zaradi ostvarenoj na Internacionalnom Elvisovom tjednu čini da je Prisley danas još uspješniji nego prije; ovdje je riječ o jednom drugačijem odnosu spram njegove emotivnosti, temperamenta, senzualnosti, glamuroznosti... Odnosu koji poštuje istinsku scensku energiju, ali i čuje žene kako vrište... Nažalost, Boldin nije toliko ozbiljno shvatio mogućnosti teme koju je načeo, suprotstavljajući dvije prave žene (izvrsne plesačice Giuliju Ferrari i Ersiliju Nikpalj, zvale se ona Priscilla i Bahiga, ili bilo kako drukčije) praznim okvirima od šarenih lampica (scenografija Dinke Jeričević) i bajkovito ružičastom tonu filmskog zapisa Hrvoja Felbara. Glazbeno-plesni brojevi s točnim, do kraja dosljednim ironičnim odmakom odgovorili su duhovitim pretjerivanjem na Elvisove ubojite sentiše i ostali najbolji dijelovi večeri u plesnokazališnom smislu. Primjerice kad Ferrari u radnoj kuti s usisivačem otpleše Are You Lone some Tonight prepoznajete duhovitu inačicu Snjeguljice koja mete pjevajući One Day My Prince Will Come ili kad vrlo ozbiljno u crnoj večernjoj haljini pažljivo i svečano otvara crni kovčeg u kojem su noževi pa na Spanish Eye počne rezati vene i tako cijelu pjesmu traži najpogodniji nož za plesni harakiri... Vrlo je duhovit, u prvom redu scenski, solo Nikpaljeve koja se gubi u srcolikom krevetu prepunom srcolikih jastučića ili vedro zaigrani duet u stilu tirolske poskočice na Wooden Heart.

Zašto se ne poigrati s legendama i tražiti vedriju stranu povijesti i zbilje? Zašto ne krenuti u pomak, i dijalog s ozbiljnim plesnim teatrom? Čini mi se da je Boldin u ovoj predstavi blizak svom autorskom identitetu, i da bi se promišljenijom dramaturgijom, koja bi produbila značenja povezujući pjesme = priče = emocije = situacije s filmom u jedan snažan koncept ujednačena tijeka mogao uistinu originalno koreografski izraziti. Njegove koreografije sadrže vedrinu, komunikaciju, užitak plesanja i lakoću življenja, ne stide se emocija, ali se i igraju svim time, rekla bih, malo odveć bezbrižno za autoritativnu koreografsku ličnost.

Maja Đurinović