Iskoraci iz osrednjosti

Klobučarovo tumačenje, obilježeno onom snagom uvjerljivosti koja uvijek odaje dirigenta velikoga formata, osiguralo je neprekinuti luk nad cjelovitom izvedbom Requiema, obilježivši je monumentalnošću i dajući joj snažno spiritualno ozračje

Ako bi se koncertni događaji vrijedni pozornosti u proteklom dvotjednom razdoblju proširili i na inozemni prostor stotinjak kilometara udaljen od Zagreba, onda bi se tu, uključivši dakako i zagrebačku sezonu, moglo upozoriti na dva iznimna koncerta.

Dosezanje maksimuma

Kronološki bilježeno, prvi je vezan uz mariborski filharmonijski ciklus čije je najnovije izdanje 6. veljače ponudilo publici večer Béle Bartóka. Iznimno težak program bio je sastavljen od Bartókove Plesne suite, Trećega glasovirskog koncerta u E-duru i Koncerta za orkestar. Najavljeni solist, Denes Varjon, zbog bolesti je nažalost morao otkazati nastup, pa ga je zamijenio austrijski pijanist Christoph Berner, i to — kako je koncert pokazao — više nego uspješno! U meko oblikovanoj, elegantnoj, tehnički besprijekornoj svirci Berner je onom lakoćom izvođenja koja odaje potpuno ovladavanje notnim zapisom, kao i prirodnom muzikalnošću u spoju s visoko razvijenim unutarnjim osjećajem za razumijevanje karaktera glazbe, istaknuo mjesta fine liričnosti Bartókova djela.

Njegova koncepcija nije omekšala snagu ponekad čak i agresivnih naleta Bartókove ritmički snažno pulsirajuće glazbe, samo je u njoj znala istaknuti crtu jednostavne, prisne, ali suzdržane osjećajnosti. Berner je muziciranjem oduševio publiku, kojoj bi cijela večer posvećena isključivo djelima Béle Bartóka možda bila napornija za slušanje da je nisu izvodili tako sjajni interpreti. Svi komplimenti idu u prvom redu na račun dirigenta Zsolta Hamara i Mariborske filharmonije. Zahvaljujući pojačanu tempu rada (za ovaj koncert održano je šest pokusa) i profesionalnosti članova orkestra, koji su znali da jedino potpunim unutarnjim angažmanom mogu prijeći granicu standardnih dosega, Mariborska je filharmonija na ovom koncertu dosegnula sadašnji maksimum. On se očitovao u punoj koncentraciji svirke, u brzini reagiranja na dirigentsku gestu, u preciznosti izvođenja pojedinih puhačkih solo dionica, u homogenosti zvučne slike gudačkoga korpusa. Suvišno je naglašavati zahtjevnosti izvođenih Bartókovih partitura, kako manje atraktivne Plesne suite, tako i genijalnog Koncerta za orkestar, koji u svojih pet kontrasnih stavaka (osobito u brioznim ulomcima finala) pred orkestar, pojedinačno, po orkestralnim sekcijama i u cjelini, stavlja niz iznimno teških zadaća. Zsolt Hamar, izvrstan poznavatelj Bartókova orkestralnog opusa, svojom je preciznom gestikom i silnom energijom točno pokazao što od orkestra želi, a to je uglavnom i dobio. Dakako da je Mariborska filharmonija, ansambl s premalo iskustva, a i još s ponekom unutarnjom slabom točkom (koje iz koncerta u koncert nastoji pokriti gostujućim muzičarima), bio u susretu s Bartókovom glazbom suočen sa snažnim izazovom. No zahvaljujći vlastitoj spremnosti na maksimalnu angažiranost, potaknutoj suverenim vodstvom Zsolta Hamara, Mariborska je filharmonija taj izazov znala prihvatiti. Bartókova večer u velikoj dvorani mariborskog SNG-a pripada vrhu dosadašnjih produkcija orkestra, upozoravajući ponajprije na njegov veliki potencijal, koji je do sada rijetko koji dirigent osim Zsolta Hamara znao izvući do maksimuma. Treba ipak podcrtati da je Zsolt Hamar danas jedan od najboljih mađarskih dirigenata mlađe generacije, o čijem talentu i umjetničkom potencijalu dovoljno govori činjenica da je prije sedam godina na prijedlog Zoltana Kocsisa, direktora Mađarske nacionalne filharmonije, imenovan za njezina prvog dirigenta. Danas je Hamar i na čelu Panonske filharmonije iz Pécsi, simfonijskoga orkestra koji se kvalitetom muziciranja probija u sam vrh mađarskog glazbenog života. A to uz šest prvorazrednih simfonijskih orkestara, samo u Budimpešti, nije nimalo lako!

Konvencionalni okviri

Pogled na zagrebačka koncertna događanja u proteklom dvotjednom razdoblju ne otkriva ništa novo. Riječ je o uobičajenoj znatnoj količini koncertnih priredbi, uglavnom konvencionalnog okvira i standardno osrednje kvalitete. No, mora se priznati dosta neočekivano, nastup Hrvatskoga komornog orkestra u zagrebačkoj katedrali 14. veljače, pokazao se kao prvorazredni glazbeni događaj. Orkestar je nastupio na koncertu in memoriam Lovri pl. Matačiću, uz pojačanje zbora Palma (zborovođa Robert Homen), i kvartet vokalnih solista: sopranisticu Margaretu Klobučar, altisticu Martinu Gojčeta Silić, tenora Svete Matošića Komnenovića i baritona Armanda Puklavca. Izveden je Requiem, K. V. 626 W. A. Mozarta, uz motet Ave verum corpus, K. V. 618, skladbu koja se uobičajeno izvodi uz Requiem, a ovaj je put iskorištena i kao segment trodijelnosti programa kao forme, budući da je izvedbom moteta koncert započeo i završio.

Golem interes posjetilaca koji su ispunili sva sjedeća mjesta u katedrali (dobar dio ostao je ipak stajati!) potaknula je ponajviše činjenica da je izvedbom ravnao Berislav Klobučar, hrvatski dirigent međunarodnog ugleda, kojem je — pedeset godina nakon odlaska iz Zagreba i karijere koja ga je vodila od Beča do New Yorka, Nice, Stockholma, Hamburga, Buenos Airesa, San Francisca i Tokija (da budu spomenute samo važnije odrednice njegova umjetničkog itinerara) — to bio prvi nastup u njegovu rodnom gradu. Ta je činjenica od povijesne važnosti i za biografiju Hrvatskoga komornog orkestra. Ovoga puta, doduše uz znatna pojačanja, HKO se pokazao kao ansambl zdrava potencijala, koji zaslužuje umjetničke poticaje kakve mu je dao i kratki susret s proslavljenim maestrom.

Jasna koncepcija i suvereno vodstvo

Najslabija točka u lancu sastavnica produkcije bili su vokalni solisti. Ženski glasovi pokazali su se uglavnom na visini zadatka, čemu muški dio vokalnog kvarteta, nažalost, nije odgovorio. Tenor Sveto Matošić Komnenović bio je sve vrijeme intonativno nestabilan, a bariton Armando Puklavec uopće je krivo odabran za tumačenje basovske dionice Requiema. Ona ni opsegom ni timbrom ne odgovara njegovu glasu i u poznavatelja je nekadašnjih zagrebačkih izvedbi Mozartova Requiema jedino mogla izazvati sjećanje na nikad nadmašenu ljepotu glasa i interpretaciju Franje Petrušanca. Berislav Klobučar, premda je na raspolaganju imao dosta neujednačeni izvođački aparat, znao je glazbeno apsolutno jasnom koncepcijom i suverenim vodstvom ostvariti maksimalni učinak.

Kao i svi drugi dirigenti koji nastupaju u zagrebačkoj katedrali, i Klobučar se morao suočiti s vrlo nepovoljnom akustikom (s desetak sekundi odjeka!), koja praktički ometa čujnost dionica, tj. formiranje transparentne zvučne slike. To je opasno osobito kad je riječ o polifonim ulomcima, pa su Klobučarova dosta polagano uzeta tempa (posebice u početnoj i završnoj fugi), najvjerojatnije bila uzrokovana i željom da se, što je moguće više, osigura razgovijetnost notnoga zapisa. Klobučarovo tumačenje, obilježeno onom snagom uvjerljivosti koja uvijek odaje dirigenta velikoga formata, osiguralo je neprekinuti luk nad cjelovitom izvedbom Requiema, obilježivši je monumentalnošću i dajući joj snažno spiritualno ozračje. Detalji nesavršenstva o kojima je bilo riječi u općem su dojmu velike interpretacije gotovo zanemarivi. Osjetila je to i publika, koja će s ove izvedbe Mozartova Requiema zacijelo ponijeti uspomenu na jedan od dosad najimpresivnijih događaja tekuće zagrebačke koncertne sezone.