Gledljivo i zaboravljivo

Gledljivo i zaboravljivo

U ovom filmu sve se, zapravo, doima kao krivotvorina, oponašanje zbiljske mitske građe od strane ljudi koji se time profesionalno bave

Jeste li zapazili kako velik broj filmova koji danas stječu mitski status zastupa teze koje su izrazito oprečne ovom visokotehnološkom vremenu? Ratovi zvijezda i napose Gospodar prstenova klasični su primjeri mitova našega doba, gdje se pozitivci bore za starinski, simbiotski način života, dok je glavna prijetnja volja za moć tehnoloških imperija. Pitam se kakav bi uspjeh doživio filmski mit zasnovan na ideologiji Svjetske banke i MMF-a. Znate, na načelima u koja se naši vođe zdušno zaklinju...

Ako pak prošetate Hollywood Boulevardom, otkrit ćete da tvorce današnjih blockbustera zaokuplja čudan mit — scijentologija L. Rona Hubbarda. I ta bizarna sprega SF-a, new agea i totalitarizma pretočena je u film, zvan Bojno polje Zemlja — koji je postao jedan od najprezrenijih projekata posljednjih godina. Otkrivši da ni za njihovu propagandu javnost nema sluha, scijentolozi su po svoj prilici slegnuli ramenima i odlučili se prikrpati prevladavajućem junačkom trendu.

Tom Cruise jedan je od najistaknutijih scijentologa Hollywooda, a inače i dobar glumac koji zna birati projekte — koji su obično suvremene drame. Zato se njegovo okušavanje u tuđem tipu priče činilo isprva hrabrim: njegov novi protagonist, satnik Nathan Algren, veteran je rata protiv Indijanaca iz druge polovice 19. stoljeća, a progone ga ratni zločini koje je njegova strana činila. Kad biva pozvan u Japan da obuči novu, tehnološki prozapadnu vojsku, Algren otkriva priliku da umjesto toga upozna samuraje i način života koji oni brane — pogađate, starinski i simbiotski — te odlučuje stati u njegovu obranu. Do posljednje kapi krvi.

Ili ne baš. Posljednji samuraj ipak ne zastupa sustav vrijednosti za koji bi se Cruise prispodobivo mogao žrtvovati. I to se osjeća. U ovom filmu sve se, zapravo, doima kao krivotvorina, oponašanje zbiljske mitske građe od strane ljudi koji se time profesionalno bave. Redatelj Edward Zwick, recimo, već desetljeće i pol uporno snima epske filmove (Slava, Legenda o jeseni), a da ni načas nije pokazao istinsku individualnost u tom poslu. Zwickova je nakana mitologizirati povijesne priče — najčešće vezane uz Američki građanski rat — u registru sličnu klasičnim vesternima: ali, za razliku od Forda ili Hawksa, koji su mu očiti uzori, Zwick ne raspolaže stvarnim uvidom u ljudsku narav, pa se njegovi likovi redovito doimaju kao melodramatski klišeji — pogotovo kad bi htjeli biti komplesni, kao Algren. Stoga i ne čudi što Zwick zapravo i ne zna što bi rekao o odabranoj dinamici svoje kvazimitske priče — tradicionalni sustav života u Japanu osuđen je na propast, pa je za Zwicka samim time repozitorij svega dobrog. Ne daj Bože da ikakvo sjenčanje tonovima sive zasmeta melodramatskoj percepciji te tragedije!

Vrijedi i obratno — građa koja je ujedno i historijska i mitski potentna poput ove koju su Cruise i Zwick odabrali zaslužuje više od crno-bijelog pristupa. Zaslužuje barem stvarnu uviđavnost prema sumraku jednog vremena — za što nema mjesta u priči koja od Algrena pošto-poto želi učiniti protagonista, umjesto promatrača, pozicije koja bi bila istinski dramska. Ovako, Zwick i njegovi scenaristi tjeraju priču u prokušane klišeje, koji čine film gledljivim, a i zaboravljivim.

Kako to već danas biva, ovako neinventivan pristup s vrha obogaćen je izrazito minucioznom rekonstrukcijom razdoblja te napadnim vizualnim i glazbenim rješenjima. Ako vas podsjete na Tanku crvenu liniju, Gladijatora, Hrabro srce ili Ples s vukovima, to nije slučajno — ekipa je reciklirana iz tih filmova. Samo, Posljednjem samuraju ni među njima nije mjesto. A Kurosawu da ni ne spominjem...

Vladimir C. Sever