Gledatelj kao redatelj

Gledatelj kao redatelj

Maksimalno eksperimentiranje s gledateljima, njihova uloga aktivnih sudionika plesne izvedbe, što su započeli Caunningham i judsonovci u šezdesetim godinama, u ovom slučaju postavlja uvjete cjelokupnog čitanja izvedbe

Posjetiteljima zagrebačke Galerije Nova pružila se 1. veljače možda jedinstvena prilika zavirivanja u jednu crnu kutiju čiji je sadržaj inače zakonom zabranjen javnosti. Kako je Black box više-manje plesni projekt, a ne ključni materijal za rekonstrukciju nekakve avionske tragedije, namijenjen je bio svakom namjerniku pa ga vrijedi i ovdje spomenuti. Black box je intrigantna namjera članova koautorske inicijative OOUR (Orangecut, Galerija pokreta, 20. tjedan suvremenog plesa) kako bi osvijestili međuovisnost načina promatranja tijela u prostoru i pridavanja značenja onomu što se gledatelju predstavlja pred očima.

Sukladno mjestu izvedbe, prostoru galerije, ponuđena nam je svojevrsna kuratorska usluga i multimedijski vodič događajem. Ulaskom u predvorje zbivanja dočekuje nas izvođačica Mila Čuljak poput stjuardese objašnjavajući pravila i nudeći nam slušalice na kojima nam se na izvrsnom britansko-engleskom jeziku objašnjava što je to crna kutija odnosno black box ili, ispravnije flight data recorder (FDR), sve naprednije čudo tehnike obvezno u svakom civilnome avionu, koje bilježi sve bitnije podatke o posljednjih trideset minuta leta prije nesreće. Nakon poduljeg auditivnog izlaganja spuštamo se niza stube u potpuno mračnu prostoriju vođeni Milom i snopom svjetlosti koja dopire iz male ručne svjetiljke udijeljene nam iz razloga koji tek poslije uviđamo.

Crna je kutija enigma, dobro čuvana i nepredvidljiva sadržaja, a u slučaju našeg aviona bilježi sve navigacijske kao i zvukovne podatke i kao takva može poslužiti za utvrđivanje uzroka nesreće. Nitko ne zna što će otkriti sve dok je ne otvori. Zasigurno domišljato i već od nekih umjetnika (Amos Oz, Andres Veiel) primijenjeno rješenje kojim se poslužila ekipa OOUR-a, opet nije takav gotov sklop informacija koji je dovoljno otvoriti našim osjetilima kako bi ga, bez obzira tko ga iščitavao, percipirali svi jednako. Spustivši se u mračnu prostoriju samo s malom zrakom svjetla iz izvora kojim apsolutno upravljamo odjednom se nalazimo među plesnim tijelima koja izvode vrlo jednostavne, geometrijski čiste kretnje. Naša percepcija događaja koji slijede ovisi dakle potpuno o našem vlastitom istraživačkome duhu; koliko ćemo se poigrati svojim svjetlećim izvorom i opcijama gibanja u prostoru. Ponuđeno nam je rasvjetljavanje događaja prema vlastitoj navigaciji. O perspektivi ovisi konačna percepcija, impresija ili kako hoćete. Maksimalno eksperimentiranje s gledateljima, njihova uloga aktivnih sudionika plesne izvedbe, što su započeli Caunningham i judsonovci u šezdesetima, u ovom slučaju postavlja uvjete cjelokupnog čitanja izvedbe.

Eksperimentalni duh i nove tehnologije

Posljedica toga vraćanje je koncentracije iz prostora na unutra, prema tijelu i pokretu samu po sebi, njegovu odnosu jednog prema drugom, prema nama i prema crnini uokolo. Ono što u crnoj kutiji vidimo ovisi o svemu što smo prethodno u nju sa sobom unijeli. Ali i to se relativizira potkraj kratke predstave, kada trepćuće svjetlosne vertikale na bočnim zidovima kutije (Branko Cvjetičanin) gledatelja uvode u još jedan drukčiji mogući način gledanja na tri pokretna tijela (izvođačice su, uz Milu Čuljak, Selma Banich i Sandra Banić).

Osim podataka u crnoj kutiji koji ukazuju na to kako se nesreća desila, zvučni dio zapisa trebao bi razjasniti zašto se to dogodilo. Nadam se, a i logično bi bilo, da su ambijentalni zvukovi koje sve vrijeme slušamo na onim istim slušalicama tako gotovo agresivno ubačeni u novostvorenu dimenziju, proizvod kretnji izvođačica u prostoru. Vlastiti zvukovni doprinos, kao vrhunac u pravom smislu interaktivne plesne kompozicije, svaki gledatelj-istraživač može dati snimanjem svoga prvog dojma ili kakve druge zvukovno-verbalne dosjetke na diktafon pri odlasku. E sad valja istražiti tu crnu kutiju kako bismo spoznali ono što se uistinu ovdje dogodilo. Odgovora (redatelja) onoliko je koliko i gledatelja.

Ekipa OOUR-a potvrdila je svoj potpuno eksperimentalni duh i inteligentno služenje novim tehnologijama za ispitivanje plesnoga pokreta kao umjetničkog sredstva i modusa njegove prezentacije. U OOUR-a Black box još su bili zaposleni Ana Banić, Ivana Ivković te Adam Semijalac.

Jelena Mihelčić

Poziv u Brod

Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, KKD Ivana Brlić-Mažuranić i Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika organiziraju 26. veljače 2004. u Slavonskom Brodu manifestaciju u čast najveće hrvatske balerine Mije Čorak Slavenske (Brod na Savi 20. veljače 1916–Los Angeles 5. listopada 2002).

Tom će prigodom biti otkrivena spomen-ploča postavljena na njezinoj rodnoj kući u Starčevićevoj 3, a u prostorima KKD-a bit će predstavljena monografija Mia Čorak Slavenska, otvorena izložba njezinih fotografija te će na kraju balet zagrebačkog HNK izvesti predstavu Mačak u čizmama.

HDPBU je organiziralo besplatan prijevoz iz Zagreba te se svi zainteresirani za ovu značajnu svečanost mogu javiti odnosno potvrditi svoj dolazak do petka 20. veljače na brojeve 01 4847 725 ili 098 237 159. Autobus kreće 26. veljače u 14 h ispred HNK.