Fatalizam ravnice

Fatalizam ravnice

U Tarrovim kadrovima sudaraju se nadrealni prizori, s realizmom neumoljive i nepromjenjive ravnice

Povijest kinematografije poznaje brojne slučajeve kreativne simbioze vrsnih pisaca i redatelja, a takve kombinacije javljaju se i danas. Najoriginalnija pojava recentne mađarske kinematografije, Béla Tarr, godinama se oduševljava osebujnom prozom Lászla Krasznahorkaija. Čini se da ga Krasznahorkaijeve dugačke i gusto satkane rečenice osobito nadahnjuju u kreiranju iznimno dugih crno-bijelih kadrova. Njihova plodna suradnja započinje Prokletstvom, nastavlja se u sedmoipolsatnom Sotonskom tangu, koji im je priskrbio slavu svjetskih razmjera, a Tarrov posljednji film, Werckmeisterove harmonije (2000), također je snimljen prema Krasznahorkaijevu romanu (Melankolija otpora).

U posljednjem slučaju doista im treba odati priznanje na bujnoj mašti. Trebalo se sjetiti priče u kojoj će cirkuska postava s tajanstvenom nakazom i golemim mrtvim kitom narušiti jednoličnu svakodnevicu prostorno i vremenski nedefinirana ravničarskog mjesta. S dolaskom cirkusa u gradiću se počinju nizati događaji koji će rezultirati tragičnim krajem, a veliku osobnu žrtvu podnijet će i mjesni listonoša (Lars Rudolph). Pritom naslov nije posebno vezan sa zbivanjima u filmu, jedino što je opus Andreasa Werckmeistera, skladatelja iz sedamnaestog stoljeća, predmet znanstvenoga proučavanja poštarova ujaka (Peter Fitz).

Esencija podneblja

Nespremna gledatelja Tarrov film vjerojatno će iznenaditi neuobičajenim izlagačkim postupkom. Njegov vizualni stil obuhvaća iznimno duge, pažljivo osmišljene, realizirane i snimljene kadrove u crno-bijeloj fotografiji. Werckmeisterove harmonije traju dva sata i petnaest minuta, a sastavljene su od svega četrdesetak kadrova. Priča iznimno spora ritma brzo će umoriti nestrpljivije gledatelje navikle na glatko izlaganje i prigodnu narativnu dinamiku. Gledatelji takvih sklonosti vjerojatno će njegov rad odbaciti kao još jedan pretenciozan i neuspješan pokušaj koketiranja s art-filmom.

Međutim, kod Tarrovih filmova klasifikacija nije tako jednostavno ni precizno izvediva. Redatelj je jednom prigodom izjavio da je prisiljen koristiti se takvim stilom jer jedino tako može izraziti sve što želi. Njegove priče nisu samo socijalne, društvene ili ljudske orijentacije, nego su istodobno priče o prirodi, o svemiru i druge paralelne priče. Kad malo bolje promislimo, čini se da ta izjava doista točno objašnjava bit njegova svjetonazora i umjetničkog pristupa. Analizirajući Werckmeisterove harmonije iz pozicije listonoše, to je intimistički portret tragične ljudske sudbine koja završava ludilom. Sa stajališta ljudskog društva, to je film o dijaboličnim prevratima u masama, o trenucima gubljenja nadzora i racionalnosti, kad se civilizacija preobražava u barbarstvo. Istodobno, riječ je o djelu koje dojmljivim vizualnim postupcima ističe esenciju ravničarskog podneblja.

U Tarrovim kadrovima sudaraju se nadrealni prizori, poput golema kita, cirkuske nakaze ili pijanaca iz krčme koji se kreću simulirajući planete Sunčeva sustava, s realizmom neumoljive i nepromjenjive ravnice. Redatelj često izmjenjuje detaljističke portrete ljudskih lica s beskrajnim prostorima prekrivenim maglom koja poništava granicu između neba i zemlje. Priroda je tijesno povezana s ljudskim stanjima i obratno, njihovi su utjecaji obostrani. Béla Tarr redatelj je koji iznimnom sugestivnošću naglašava fatalizam panonskih prostora i pojedinaca sudbinski zatočenih u tom okružju.

Elvis Lenić