Duh slobode i lakoće

Duh slobode i lakoće

Ovom prigodom Vladimir Gerić kroz nadasve ljupku i duhovitu predstavu diskretno vodi krhku nit nostalgije za dobrim starim teatrom kao za izgubljenim vremenom vjere i nade

Otokar Levaj jedan je od onih glumaca, a kakvih je sve manje, koji uglavnom ne slave jubileje, ne upadaju u oči medijima, ne uživaju širok publicitet, ostaju nerazmjerno dugo vjerni uvijek istoj kazališnoj kući, ne trče za filmom i televizijom, a ni oni za njima, ukratko: uvijek više daju nego što uzimaju, a jedina je pravda upravo u tome da što više daju to više imaju, vrelo njihovih stvaralačkih mogućnosti kao da se ne iscrpljuje.

Evo ga na pozornici Društvenoga doma Trešnjevka u premijeri kazališne grupe Lectrum, a u režiji Vladimira Gerića, komediole što ju je autor nazvao šalom u jednom činu, Prosidba Antona Pavloviča Čehova.

Da, to je ona Prosidba, što su je svi posjetitelji kazališta više puta gledali, bilo na ispitnim predstavama budućih glumaca, jer u njoj su se odgojili mnogi naraštaji, bilo u profesionalnim ili amaterskim izvedbama u većim i manjima gradovima i sredinama, jer posrijedi je jedan od dragulja dramske književnosti o kojima kazalištarci vjeruju da se s njima ne može propasti. To je mišljenje, dakako, pogrešno, ali kada se proslavljene Prosidbe prihvati iskusni dramaturg, prevoditelj, redatelj, veliki znalac i poklonik Čehova Vladimir Gerić, pa izabere troje trenutno slobodnih među najboljim zagrebačkim glumcima, i to upravo one koji mogu najbolje predočiti junake ove besmrtne šale, onda se zaista može očekivati sve najbolje.

Krhka nit nostalgije

Na kazališnoj cedulji troje glumaca ove predstave otkriva svoj kratki životopis. Onaj Otokara Levaja je najkraći. O njemu možemo među ostalim pročitati: »Glumački život započinje ulogom Lomova u Prosidbi A. P. Čehova.« Kao što to dolikuje osobi zrelije dobi, godinu izostavlja. Jamačno je toga nespretna i nezgrapna, već pomalo reumatična, prosca Levaj zaigrao još na kazališnoj akademiji, gdje se istaknuo i ulogom profesora Serebrjakova u Ujaku Vanji. A onda u tome životopisu glumac zaključuje s neočekivanim optimizmom: »Ulogom Čubukova (dodajmo, nevjestina oca) želi se obogatiti i osigurati duboku starost.« S obzirom da se vratio u šalu svoje mladosti, kako bi poslije nekadašnje uloge staroga mladića zaigrao današnju ulogu mladićeva tasta, to se može nazvati i svojevrsnim jubilejem. Obogatiti se, osim ponekim komplimentom, dakako neće, ali će zajedno sa svojim glumačkim partnerima trenutkom istinskoga kazališnoga užitka, koji je tako rijedak, obogatiti sve koji dođu vidjeti predstavu Lectruma.

U vrijeme kada svi trče za alternativom (ma što se pod tim razumijevalo) te središnje kazališne pozornice ostaju sezonama bez izvornih djela klasika (Čehova smo u Zagrebu posljednjih godina mogli vidjeti samo na gostovanjima iz Splita i Ljubljane) na svojem repertoaru, ad hoc kazališne skupine, rubne čvrge, kada uspiju okupiti dobru izvođačku ekipu s pravim razlogom za igru, kreću u osvajanje publike, znajući da se nju ne zatiče nego stvara. Ovom prigodom Vladimir Gerić ne samo da ne teži ni za kakvom izvanjskom inovacijom, suvremenom obradbom ili sl. nego naprotiv kroz nadasve ljupku i duhovitu predstavu diskretno vodi krhku nit nostalgije za dobrim starim teatrom kao za igubljenim vremenom vjere i nade. Sreten Mokrović pjesmom, glumom, tjelesnom vještinom uz mnogo prigušeniji ton nego što se od njega obično zahtijeva, kao Ivan Vasiljevič Lomov ostvaruje jedan od svojih najvažnijih glumačkih podviga, a Ksenija Pajić kao Natalija Stepanovna oduševljava istančanom ženstvenošću i duhom, ne zaostajući za izvrsnim Otokarem Levajem, koji ulogom Čubukova unosi u predstavu duh slobode i lakoće, što je zapravo plod najstrože preciznosti i dicipline. Režija ne pretrpava izvedbu scenskim dosjetkama, no svaka od njih pomno je izvedena. Kao scenograf Gerić ide za svojevrsnom naivnom rekonstrukcijom, kojom odaje počast teatru A. P. Čehova, u čemu ga kostimima efikasno slijedi Ruta Knežević. Ismijavajući, bez imalo agresivnosti, u duhu Čehova ljudsku glupost i taštinu, svojom alternativnom superiornošću ova čvrga kao da dobacuje rukavicu sajmu ustoličene kazališne taštine našega vremena.

Marija Grgičević