Bosančeros jede keks

Mi Hrvati volimo o sebi misliti kao o kulturnom europskom narodu, a ipak na južne i istočne susjede nerijetko gledamo svisoka, baš kao što na nas gledaju naši zapadni susjedi. Ne mareći nimalo za staru izreku: Tko se ruga poseru ga (posljedica je izgled posranoga goluba), skloni smo s te nečasne platforme lijepiti čitavim narodima kojekakva pogrdna imena (Janezi, Kranjci Slovencima, Pemci — njem. Böhmen — Česima, Šipci — alb. Shqipëtar — Albancima, Digići — tal. dico/digo od dire, reći — Talijanima, trofazni — zato što se križaju s tri prsta — pravoslavcima, što se u našim prilikama odnosi samo na Srbe i sl.). Arsenal time nije ni izdaleka iscrpljen, no danas neću više posezati u tu dičnu vreću. Bosančeros — ime za čovjeka iz Bosne kao da je ispalo iz neke meksičke podnevne TV-sapunice za domaćice — samo mi je dao šlagvort. Ruku na srce, Bosna nam je u bivšoj zajedničkoj državi i prečesto služila za sprdnju, a njezini stanovnici — utjelovljeni u bezazlenoj trojci Muji, Hasi i Fati — za pričanje viceva. O njima, naravno, nipošto o nama. Tipičan znak bahatosti i neduhovitosti.

Desperadosi, tupamarosi i drugi

Svima je jasno da je Bosančeros načinjen po uzoru na španjolski, no manje nam je jasno da je to većoblik za množinu, a mi ga upotrebljavamo u značenju jednine. Potom dodavanjem nastavka -i stvaramo oblik koji nama znači množinu: Bosančerosi. Zanimljivo je projahati s Bosančerosom po rječnicima hrvatskog jezika. Anić bi volio ublažiti sličnost toga oblika s toliko prepoznatljivom španjolskom množinom pa uvodi oblik Bosančero. Stoga je i druge imenice ovoga tipa zapisao u »knjiškijem« obliku: geriljero (šp. guerillero, pripadnik naoružane gerile u Latinskoj Americi), cigarilo (šp. cigarillo, cigara; strojno uvijen duhanski list priređen za pušenje, obično veličine cigarete), kabalero/kabaljero (šp. caballero, konjanik; srednjovjekovni španjolski vitez na konju, plemić, kavalir), desperado, a obliku tupamaro(s) sramežljivo je pripustio s barem u zagradama. Drugi rječnik hrvatskoga jezika (onaj pod Šonjinom palicom) pošteno je zažmirio na Bosančerosa kao u igri skrivača, smatrajući valjda da ono čega nema u tom rječniku nema ni u stvarnosti. Rječnik pak koji bi se trebao mnogo više baviti današnjim razgovornim jezikom nego što se bavi, Sabljakov Rječnik hrvatskoga žargona, ima, srećom, i Bosančerosa i desperadosa (očajnika, gubitnika) u ovakvu obliku, jer se on u razgovoru doista tako i upotrebljava.

Sada dolazimo do nominativa množine. U tom padežu svi su leksikografi jedinstveni: Bosančerosi, desperadosi, geriljerosi, cigarilosi, kabalerosi/kabaljerosi, tupamarosi. Samo ću im postaviti jedno nezgodno pitanje: ako je jednina (kao što Anić želi navući) Bosančero, tupamaro itd., odakle se u nominativu množine stvorilo ono tajanstveno slovo s? Znamo, naime, da u hrvatskom jeziku imenice ne tvore nominativ mn. sufiksom -si jer ga nema. Za množinu imenica muškog roda služe sufiksi -ovi/-evi (snjegovi, krajevi) ili samo -i (prozori). Anić nastoji usustaviti oblik geriljero stvaranjem množine geriljeri, što neodoljivo podsjeća na oblik bersaljeri, no to nije isti par rukava. Bersaljer (tal. bersaglio, meta; jurišnik) ne može dobiti za tvorbu nominativa mn. ništa drugo nego nastavak -i. A za oblik geriljeri i sam Anić kaže da je knjiški neobičan, dunque izmišljen. Da naš učeni puk, koji na stupidnom TV kvizu ne zna odgovoriti na pitanje na kojoj rijeci leži Frankfurt na Majni, ne bi pomislio kako su tupamarosi neka oznaka za (tupe) Bosančerose, samo kratko objašnjenje: to su bili borci protiv diktature u Urugvaju (1963-1984), a nazvani su po pseudonimu vođe ustanka domorodaca protiv španjolskih kolonizatora u Peruu u 18. st. (J. G. Condorcanqui uzeo je 1780. ime posljednjega kralja iz plemena Inka, a to je bio Tupak Amaru, 1544-1572). Za biser iz iste riznice podrugljivih imena — špagetarosi — nema bojazni da bi ga itko prilijepio Bosancima. To nije čovjek koji jede špagete, nego su (nam) to (svi) Talijani. Talijanska umanjenica špageti (tal. spaghetto, tanka špaga, uzica) metafora je za vrstu tjestenine, makarune.

Zbunjeni kerubin

No u bosanski (politički) lonac svi će odmah strpati mudžahedine, a malo tko će znati da tim oblikom izražavamo množinu množine. Naime, jedan takav naoružani borac za islam, voljan ratovati i izvan svoje zemlje gdje god ima muslimana, zove se mudžahid, a ar. mudHhidon znači množinu: borci za vjeru. Primjera zamjene množine jedninom ima još. Fedajin je (nama) gerilac, borac za palestinsku državu; u ar. jednina je fidHi, onaj koji se žrtvuje, a množina fidHiyon. Talibani su također već umnoženi: jedan je talib (ar. tHlib, učenik i sljedbenik Kur’ana, student na vjerskom učilištu), a više njih obuhvaća ar. taläbä, učenici. U Iranu su nakon islamske revolucije potkraj 1980-ih red čuvali pripadnici posebnih odreda pazdarani (pasdarani). Jednina je perz. pasdar, čuvar, stražar, pouzdan povjek, a pasdaran su čuvari.

I među anđele, Božje glasnike, prenositelje i izvršitelje njegove volje na zemlji, uvukao se množinski oblik koji razumijemo kao jedninu. To je kerubin. U starijim hrvatskim tekstovima nalazimo i oblik kerub, nipošto pogrešan, jer je hebr. kërˇbh jednina, a kërˇbhom množina.

I konačno, što je napravio Bosančeros iz naslova s keksom? Smjesta ga je pojeo (jer je keks u najnovije vrijeme i oznaka brzine: dok si rekao keks = odmah, brzo). A koliko je komada pojeo? Pa jedan. Da, tako mi to shvaćamo, no i keks je zapravo množina (eng. cake, kolač; cakes, kolači), pa (gramatički) ravnopravno stoji uz bok Bosančerosu, tupamarosu, mudžahedinu i kerubinu. I dok su se prva trojica odmah bacila na slatkiš, potonjega je slasni keks samo zbunio. Jer, i ajngeli bi ga jeli kad bi zube imeli.