Be-bop

Be-bop

Lou Donaldson, Good Gracious, Blue Note

Autentičnih suvremenika legendarnoga stila be-bop na današnjoj američkoj jazz-sceni gotovo da i nema više. No jedan, ali vrijedan, Lou Donaldson još je tu, aktivan i potpuno odan spomenutoj stilskoj revoluciji jazza iz četrdesetih godina prošloga stoljeća. Bezrazložno uvijek nekako u sjeni nekih drugih alt-saksofonista, taj sljedbenik Charlieja Parkera i danas svira i improvizira na način da povezuje eru be-bopa s tradicijom jazza, swingom, izvrsnim izvođenjem balada pa i gospel-songom, obogaćujući programe i nekim starim novitetima, primjerice interpretacijama u stilu bossa-nove. Sve je to u Donaldsona stopljeno u pravi istinski jazz-izričaj, koji se nažalost polako gubi s površine recentnijih jazz-događanja.

Privržen godinama formaciji kvarteta s glasovirom, kontrabasom i bubnjevima, s kakvom ga je prije više godina slušala u Kulušiću i zagrebačka publika, Donaldson se kao jedan od crnačkih jazz-umjetnika s ugovorom glasovite diskografske kuće Blue Note, u jednom sad već davnašnjem, ali važnom trenutku, u projektu nazvanu Good Gracious, našao na čelu kvarteta ponešto drukčijeg sastava i zvuka od ranije spomenutog. Umjesto slijepoga pijanista Hermana Fostera, inače Donaldsonova višegodišnjeg suradnika, u ovom su se sastavu bez kontrabasa našli orguljaš John Patton, znameniti gitarist Grant Green te bubnjar Ben Dixon. Takav kvartet podsjeća na u crnačkom jazzu glasovit tenor & organ zvuk, s time što je u ovom slučaju tenor-saksofon zamijenjen altom.

Up tempo blues

Lou Donaldson se u programu diska Good Gracious predstavlja i kao autor čak četiriju skladbi. Prva s naslovom Bad John posvećena je Hammond-orguljašu Johnu Pattonu. Temu po be-bop-običaju autor donosi unisono s gitarom Granta Greena, a nakon te swingerske izvedbe slijedi tipičan primjer jazza nadahnuta religijom, odnosno gospel-songom, a riječ je o jazz-valceru odgovarajućeg imena The Holly Ghost. U skladateljskom i interpretativnom opusu Loua Donaldsona, slušatelj bi teško očekivao nešto u stilu bossa-nove. Ipak, tu je skladba Caracas, za koju autor tvrdi da ju je prvi put snimio još u doba kad bossa-nova u jazzu još nije postala popularnom pojavom. Donaldsonova tema Good Gracious još jednom dokazuje programsku nzaočnost bluesa u programima sastava koji su snimali za Blue Note. Tipičan je to up tempo blues — blues izveden u brzom tempu, u izvedbi kojega se mogu čuti brojni korusi autora, gitarista Granta Greena i orguljaša Johna Pattona. Kako bi se odužio i tradiciji big band swinga, Donaldson je za taj kvartet priredio i jednu temu legendarnoga band-leadera Dona Redmana, Cherry, a u programu nije izostala ni balada. Između mnogih skladbi tog tipa Donaldson se odlučio za lijepu melodiju Blooma i Koehlera, Don’t Worry ’Bout Me, koja je još davno proslavila legendarnu pjevačicu Billie Holiday.

Mladen Mazur