Aromatična lektira

Nekada davno, u doba kad je inozemstvo bilo daleko i nedostižno, postojale su u Zagrebu dvije prodavaonice stranih knjiga. Jedna od njih bila je u Gundulićevoj ulici, a ondje su se prodavale njemačke, francuske, engleske, španjolske i talijanske knjige; druga je bila u Preradovićevoj, ta je držala isključivo knjige na ruskom jeziku. Ona prva knjižara nije imala nikakva osobita mirisa, osim možda mirisa kave što su je pili prodavači; ona druga knjižara prilično je smrdjela: mora biti da je to bio vonj lošega tutkala kojim su te ruske knjige lijepili, vonj kemikalija što su ih stavljali u smjesu za papir. No, koliko god da smo to znali, svjedno nam se činilo da je uzrok nešto drugo. Činilo nam se da je to u Preradovićevoj vonj ideološke represije, vonj neslobode, straha, tjeskobe, da je to vonj onoga političkog sustava iz kojega su te knjige dolazile. I činilo nam se da ta usporedba dvije knjižare sve govori: jedna nema nikakva mirisa, odnosno, ima onakav miris kakav joj daju ljudi što se u njoj zateknu. Druga sva smrdi po društvenom stanju iz kojega su došle knjige.

To ipak ne znači da one zapadnjačke knjige nisu imale baš nikakav miris. Imale su, imale, samo što on nije bio agresivan: da bi ga čovjek osjetio, potrebno je bilo da knjigu rasklopi i da je prinese nosu. I, moram vam reći da je taj miris bio zanosan. Jest, osjećale su se te knjige na papir, osjećale su se na tiskarsku boju, ali bilo je tu još nečega: te su knjige mirisale tako nekako intelektualno, po tom se vonju osjećalo da su one plod duhovnog napora slobodnih umova i plod vještine slobodnih grafičara. Mnogi od tada mladih pisaca počeli su — u to vas uvjeravam — pisati samo zato što ih je grijala nada da će jednom objaviti knjigu koja će mirisati onako kako su mirisala Einaudijeva ili Penguinova izdanja.

Ali nama, koji smo u te knjižare zalazili, ta je olfaktivna razlika među njima otkrila kako je miris i inače silno važan u doživljaju knjige, pa i u doživljaju literature uopće. Postali smo svjesni ne samo da svaka knjiga ima svoj miris — a sve knjige istoga vlasnika da vonjaju slično — nego i da je miris presudan onda kad procjenjujemo vrijednost knjige, ili onda kad se za nju osjećajno vežemo. Ukratko, ne samo da smo stekli naviku da mirišemo knjige nego smo knjige stali i pamtiti po mirisu, i svaka nam je od njih ostala za nekakav miris vezana.

Meni se, recimo, ruski romani devetnaestoga stoljeća i dan-danas vežu uz miris plijesni, starih zgrada, neprozračenih haustora i zimske magle, ne samo zato što se upravo takve stvari u tim romanima i opisuju, nego jošviše zato što sam knjige posuđivao u zabačenim bibliotekama u koje se dolazilo kroz polutamne hodnike što su specifično vonjali, i zato što sam te knjige čitao u prostorima u kojima je bilo dosta vlage i plijesni.

Ali, nije nužno da postoji podudarnost između mirisa što ih knjiga opisuje i mirisa što oko čitača lebde dok prelazi očima preko redaka, jer jednako snažno djeluje i kontrast. Tako se meni Mannov Čarobni brijeg veže uz miris joda, bora i kadulje, jer sam ga prvi put čitao na ljetovanju (što može pasti na um samo balavcu kakav sam tada bio). U drugu ruku, miris jorgovana podsjeća me i danas na mračnu Kozarčaninovu liriku, jer sam je čitao jednoga proljeća na klupi u Botaničkom vrtu. Ukratko, za mene — a valjda i za moju generaciju — miris ostaje važnom komponentom u doživljaju svakoga tiskanog teksta, pa smo tako i one letke što su obilježili našu mladost — u burnim događajima šezdesetih i sedamdesetih godina — čitali s onoliko zanosa zato što su nekako osobito mirisali na tiskarsku boju.

Još više, mi sebi utvaramo — govorim i dalje o generaciji — kako smo otkrili i jednu važnu zakonitost u vezi s odnosom mirisa i literature. Čini mi se da nitko još nije zapisao — a vrijedi zapisati — da je miris za književnost još i danas razmjerno novo otkriće. Stariju literaturu — sve do romantizma — kao da su pisali isključivo prehlađeni ljudi: mirise oni ne zapažaju, pa ih i ne opisuju. Miris se u tim tekstovima pojavljuje isključivo u ulozi informacije: da bi se reklo kako je gladnome junaku do nosnica dopro miris kruha, ili da bi se istaknulo kako na nekoj livadi cvijeće zanosno miriše. Dalje od toga nije se išlo. Tek onda kad je već prošao i realizam, kad je književnost postala dekadentna, kad se okrenula subjektu, kad su se pera latili tipovi poput Prousta, počeli su i mirisi igrati neku važniju ulogu. Od toga doba pisci mirise opisuju, analiziraju, pridaju im važno mjesto u radnji, rabe ih za slikanje atmosfere. Neke autore — recimo Krležu — ozbiljno bismo oštetili kad bismo iz njihovih tekstova izbacili ono što se ondje kaže o mirisima.

Ukratko, mirisi su za književnost danas silno važna komponenta, i bez njihova opisa teško da bismo mogli zamisliti valjan roman ili priču. Kao razmjerno novo otkriće, oni i dalje zaokupljaju mnogobrojne autore. Zato i nije čudo što se jedan među njima — Patrik Süskind — sjetio da čitav roman posveti isključivo mirisu: ondje se opisuje čovjek koji ima natprirodno razvijen njuh, te ga to s jedne strane čini izabranim, a s druge ga osamljuje i vodi u zločin. Ipak, ni time još nije sve rečeno, pa se može predvidjeti da će se o mirisima pisati i dalje.

Zato se i čudim stručnjacima za knjižarski marketing što još nisu došli na ideju da iskoriste ono čemu nas uče one dvije nekadašnje zagrebačke knjižare, u Preradovićevoj i u Gundulićevoj ulici. Čudim se, naime, što se nisu sjetili da parfimiraju knjige i da nas tako privuku. Ako je vonj važna komponenta u našem doživljaju literature, onda bi nas vonjem mogli i namamiti, a potom i zadržati. Ne znam zašto to ne učine?

Ili možda već i rade, samo što mi to ne znamo? Možda su knjige namirisane tako diskretno da miris stiže samo do naše podsvijesti, pa zato još jače djeluje? I, možda već davno manipuliraju nama, da ne kažem vuku nas za nos?