Pogled prema beskraju

Pogled prema beskraju

www.atmosfera.com

Najvažnije je otkriće posljednjega, 38. zagrebačkog salona arhitekture skupina Atmosfera, koju čine arhitekti Bernarda i Davor Silov. Na Salonu su se predstavili s nekoliko zanimljivih radova, među kojima je projektu Ronilačkog kluba na Šalati dodijeljena nagrada. Iako su na samom početku karijere, Bernarda i Davor Silov svojim su projektima iskazali posve novu retoriku promišljanja arhitekture i prostora, dijametralno različitu stilskim izmima industrijskog i postindustrijskog doba, koja se mahom bavila oblikovnom pojavnošću, ali ne i onime što bi, govoreći hajdegerovskim rječnikom, mogli nazvati i potragom za tehničkom istinom — otkrivanjem. A to je upravo i bit njihove arhitekture — otkrivanje novih oprostorenja. »Bit je tehnike«, pisat će Heidegger, »u visokom smislu dvoznačna. Takva dvoznačnost upućuje nas u tajnu otkrivanja, tj. istine«. Naime, prema njemu pitanje o tehnici pitanje je o konstelaciji »u kojoj se stječe otkrivanje i skrivanje, u kojoj se stječe bivstveno istine«. Sve »bitstveno« (ono najranije), smatra Heidegger, drži se posvuda najdublje skrivenim, a »ono što je po svojemu nastanku ranije, postaje nama ljudima očitim tek kasnije«.

Raskorak tehnike i prostorne istine

Velik iskorak u promišljanju odnosa tehnike i arhitekture u nas prvi će načiniti prije tridesetak godina arhitekt Andrija Mutnjaković. »Arhitektura je«, pisat će on, »izgubila korak s tehničkom istinom — onom istinom što nas je vinula u zvijezde. Okamenjena i zabetonirana istina arhitekture retardirala je iza tehničke istine stroja.« Raskorak između tehničkih dostignuća (istina) i prostornih istina arhitekture, prema Mutnjakoviću, rezultirat će time da je danas prostorna istina arhitekture isključivo krajnji domet oblikovne istine. No, za razliku od Heideggerova tumačenja, čije je polazište ideja (), ona je za njega joÜ sredstvo, odnosno instrument — tj. tehniÞka istina stroja, prema Hegelovu odre­enju stroja kao samostalnog oru­a. Iz danaÜnjega kuta, temeljem razvoja novih tehnologija, na prvom mjestu nano- i digitalnih, Mutnjakoviµeva su se razmiÜljanja pokazala od temljnoga znaÞenja za nadolazeµu arhitekturu. Nesrazmjer Üto ga je uvidio u arhitekturi Mutnjakoviµ µe nastojati premostiti prvo slo×enim postindustrijskim pneumatskim sustavima mobilne arhitekture, koji su u biti samo korak do generirajuµe nanoarhitekture, a potom i lebdeµom arhitekturom tzv. Coconplana, koji je prema njemu »humanitetna pobjeda arhitekture nad gravitacijom.« Mutnjaković je, riječju, vrlo rano svjestan mogućnosti nadolazećih tehnologija i njihova utjecaja na dalji razvoj arhitekture.

Temelje teoretskoga promišljanja arhitekture za 21. stoljeće u nas će sredinom osamdesetih postaviti arhitekti Penezić & Rogina. Fascinirani razvojem digitalne tehnologije, vrlo će brzo postati svjesni njezina utjecaja na dosadašnju predodžbu o arhitekturi, koja se praktično nije mijenjala od doba neolita, kada je čovjek počeo graditi prve nastambe. Razvojem digitalne tehnologije, ali i najnovijih dostignuća na polju nanotehnologije, koju će mnogi znanstvenici u recentnoj literaturi već nazvati nanotehnološkom revolucijom, otvorile su se mnogobrojne i neslućene mogućnosti. Jedna od njih je tzv. pametna arhitektura, odnosno arhitektura koja će se moći generirati prema prirodnim procesima, ali i potrebama čovjeka. Dakako, u mnogih će unutarmolekularna istraživanja, poput posljednjih dostignuća genetike, izazvati skepsu i nevjericu, »ali gdje postoji opasnost«, kako piše Heidegger, raste također i ono spasonosno«. Prema njemu ono opasno nije tehnika. »Nema nikakve demonije tehnike, nego naprotiv — ima tajna njezine biti. Bit je tehnike kao usud otkrivanja — opasnost. Prava ugroženost čovjeka, smatra Heidegger, ne dolazi od smrtno djelujućih strojeva i aparature tehnike — ona »ide čovjeka već u njegovoj biti«.

Generirajuća arhitektura

Prvi važan iskorak u nas ka tzv. generirajućoj arhitekturi načinit će s nekoliko projekata upravo Bernarda i Davor Silov. Kontinuirani razvoj te misli u njihovu radu kronološki možemo pratiti u tri paradigmatska projekta, od kojih je posljednji u fazi realizacije — Ronilački klub na Šalati (2001), stambeno naselje u Sisku (2002) i dvojne obiteljske kuće Lešić-Šušnić (2003).

Projekt Ronilačkog kluba na Šalati oblikom kugle snažan je vizualni znak u prostoru, koji dominira zamišljenom gradskom vizurom. No, prije svega, riječ je o projektu koji najzornije svjedoči o međuodnosu tehnoloških dostignuća suvremene arhitekture, s generirajućim procesima u njoj i oko nje te odnosa prema prostoru. Naime, klub čine dvije funkcionalno odvojene razine namijenjene obuci ronioca — oku nevidljive etaže ispod zemlje do čijeg ulaza vodi duga iskošena rampa te nadzemni dio koji čini kugla od lameliranoga stakla ispunjena u cijelosti vodom. Iako je funkcija kugle od visokotehnološkog stakla namijenjena kondicijskim pripremama ronilaca, ona je istodobno snažno energetsko polje. Naime, ona ima mogućnost da kao jako žarište akumulira i transformira Sunčevu toplinu u iskoristivu energiju — a oslobađati, transformirati, akumulirati, raspodjeljivati, prenositi upravo su prema Heideggeru načini otkrivanja.

Kako ističu Bernarda i Davor Silov, »fizikalna svojstva materije zanimljiva su i misteriozna. Pokazati ponašanje materije u velikom je mjerilu javni istup. Korisnik bíti svojstva koje je bezvremensko je iskustvo. I hrabrost. Sublimacija energije fizikalnog svojstva tvari (prostora) ravna je energiji samog prostora (interijera). Biti u energetskom polju jest novost.« No, u jednom trenutku boravak unutar nje poprima gotovo mistično — alkemijsko značenje. Uđete li ili, bolje, zaronite li u nju, više niste sigurni ronite li ili letite u isto vrijeme. Kada čovjek u njoj roni, može promatrati ptice, oblake grad. No, kada se kugla gleda izvana slika grada je okrenuta (»A iznutra?«). No, to je ideja, svjesni su Silovi, koja je trenutno ispred tehnologije u Hrvatskoj. Njome se, prema njima »razbijaju predrasude o materijalu, formi, sadržaju, namjeni... nema laži — transparencija je iskrena i logična. To je tipski projekt koji sugerira potencijalnoj lokaciji određeni stupanj ležernosti, bunta i prihvaćanja...«

Gubitak klasičnih arhitektonskih obilježja

I dok projekt Ronilačkoga kluba svjedoči o međuodnosu tehničkih dostignuća arhitekture i generirajućih procesa u prirodi u okviru kojih još možemo u određenoj mjeri govoriti o tipologiji, projekt stambenoga naselja u Sisku isključivo je geneririran iz prirodnog okoliša, gubeći sva klasična arhitektonska obilježja. Ovdje prvi put nailazimo na doslovno tumačenje temeljnog načela suvremene arhitekture, a to je: No Scale — No Tipology — No Style. Arhitektura je sama priroda, ogoljena do istine. Jedino što je još ostalo od sjećanja na nekadašnju tipologiju otvor je nalik arhetipskom ulazu u špilju u doba kada smo se ondje sklanjali od zvijeri i studeni, ali i asocijacija na Platonov svijet ideja.

Trećim projektom, dvojnim obiteljskim kućama Lešić / Šušnić (u realizaciji) Silovi se naoko vraćaju klasičnoj tipologiji, ali na potpuno neobičan način, čija su glavna obilježja jednostavnost, logičnost i ekonomičnost. Osnovu dvojnih kuća čine dvije kose prizme donjim dijelom ukopane u strminu brijega, dok je gornji uzdignut poput golema teleskopa i usmjeren prema krošnjama drveća i gradu u daljini. Koncept iskošene prizme pruža nekoliko pogodnosti. Prva je maksimalna iskoristivost prostora. Naime, u nadzemnom dijelu kosina je stvorila mogućnost povećanja realno dvoetažnog objekta u troetažni (prizemlje, prvi kat, potkrovlje), ali i s jednom iskoristivom etažom ispod razine tla. Druga je pogodnost maksimalna osunčanost i osvijetljenost glavnoga pročelja, koje je, kao što je istaknuto, poput golema uzdignuta teleskopa. No, odluka za iskošenu prizmu ima i posve jednostavan razlog. Naime, da je objekt položen u ravnini terena, njegovo glavno pročelje izravno bi gledalo u kosinu susjednoga brijega, a ne kao što sada gleda prema krošnjama drveća, gradu, nebu i beskraju. I naposljetku, tom inverzijom ravni krov postaje kosim. Naime, njome su Silovi na duhovit način ispunili zahtjev investitora za kosim krovom.

Riječju, arhitektura Bernarde i Davora Silova jest otkrivanje — izvođenje iz skrivenosti u neskrivenost. Ona je i traganje, ali i promišljanje, napose njezina odnosa prema prostoru i vremenu, ne kakav je ili kakvim je bio, nego kakav će biti. New Space + No Space = Nanospace. No, vratimo se na kraju Heideggeru i riječima kojima je 1953. u Münchenu zaključio predavanje naslovljeno Pitanje o tehnici: »Pitajući, dakle, svjedočimo mi stanje krajnje opasnosti, da od bučne tehnike još nismo iskusili ono bitstveno tehnike, da od glasne estetike više ne čuvamo ono bitstveno umjetnosti. Što više pak pitajući promišljamo bit tehnike, to tajnovitijom postaje bit umjetnosti. Što se više bližimo opasnosti, to jasnije počinjemo osvjetljavati put u ono spasonosno, to više postajemo onima koji pitaju. Jer pitanje je smjernost mišljenja.«

Krešimir Galović