Zakoni oca

Zakoni oca

Na izložbi su izloženi predmeti iz kriminalistike i deportacijske povijesti, ali i radovi ekspresionista i dadaista iz Bohéme u Münchenu, Asconi i Berlinu. Počinje s najranijim, biblijskim vremenima, propitujući autoritet i ulogu oca, prelazeći na razdoblje rane povijesti Habsburške Monarhije, u kojem tematizira odnos Franza Ferdinanda i njegova oca te njegove političke planove i, konačno, Sarajevo i Prvi svjetski rat

»Bio sam bojažljivo, ali tvrdoglavo dijete, što je svojstveno svoj djeci, i majka me sigurno razmazila, ali ipak ne mogu vjerovati da je sa mnom bilo teško izaći na kraj, ne mogu vjerovati da se lijepom riječju nije moglo postići sve što se želi. Ti, pak, možeš prema djetetu postupati samo u skladu sa svojom naravi, na silu, bučno, bijesno... Ti si se vlastitim snagama uzdigao tako visoko da u sebe imaš beskrajno povjerenje... U tvojoj prisutnosti ja odjednom počinjem mucati... Pred tobom sam izgubio samopouzdanje, a zauzvrat sam stekao beskrajno osjećanje krivice. Sjećajući se sveobuhvatnosti tog osjećaja, napisao sam jednog dana rečenicu: Bojao se da će ga sram nadživjeti... O tebi je riječ u svemu što sam napisao, i što bih tu drugo i mogao učiniti nego da izlijem žalopojke koje nisam mogao izliti na tvojim prsima? To je bio, namjerno usporen, oproštaj od tebe...« (sačuvani ulomci pisma koje je 1919. Kafka pisao ocu, ali ga najvjerojatnije nikada nije poslao).

Složeni dubinski razlozi

Kako vidimo, Kafka je posljednju rečenicu Procesa zapravo posvetio ocu, a čitavo svoje djelo htio je nazvati Pokušaji bijega iz očeva svijeta. No, kako upozorava Bataille, Kafka nikada nije htio pobjeći — on je htio živjeti upravo u tom svijetu. »U preživjelom svijetu austrijskoga feudalizma jedino društvo koje je moglo prihvatiti mladoga Židova bio je poslovni svijet njegova oca, gdje nije bilo mjesta za prenemaganja snobizma zanesena književnošću«, kaže Bataille. No u svijet svoga oca, kao punopravan član, htio je ući samo pod jednim uvjetom, možda jednako kao i Otto Gross, da ostane ono što je bio: neodgovorno dijete. Kako saznajemo iz Kafkina dnevnika, njegov otac nije dopuštao njegovo čitanje, a poslije ni pisanje. Za Kafku je otac bio autoritativan čovjek »koji je oličavao prvenstvo cilja kojemu sadašnji život podređen, kojega se drži većina odraslih« (Bataille). Sličan put prošao je i Otto Gross. Njegov otac, Hans Gross, bio je reformator kaznenoga prava, o čijim su radovima iz kriminalistike i psihologije raspravljali mnogi psihoanalitičari, posebice Sigmund Freud. Godine 1893. Gross je izdao Priručnik za istražnog suca, a u Grazu je utemeljio prvi muzej kriminalistike u svijetu. Za degenerirane Gross je smatrao da je došlo do propusta zakona i tražio da se takvi doživotno deportiraju u kaznene kolonije. Utjecao je na Franza Kafku, koji je bio slušao njegova predavanja na Sveučilištu u Pragu.

Otto Gross, liječnik, psihopatolog i psihoanalitičar, odrastao je kao mirno, razmaženo dijete i roditelji su ga smatrali djetetom koje ima potencijala da jednoga dana postane genij. No, Otto Gross poslije će postati ekscentrik koji će uživati u seksu, alkoholu i drogi. Kao brodski liječnik putovao je u Južnu Ameriku, gdje dolazi do prvoga kontakta s drogom. Sa svojom ženom u Münchenu će se pridružiti anarhističkom časopisu i skupini Bohéme. Godine 1906, kada njegov otac poučava o zatvorskom sustavu, sin odlazi u sredinu bivših zatvorenika u Asconi. Dolazi do tajanstvenih samoubojstava. Dvije njegove pacijentice / ljubavnice umiru od predoziranja kokainom, koji im je pribavio Gross. Otac sprečava kazneni postupak. Gross se kreće u krugovima anarhista, dadaista i ekspresionista, na koje je i utjecao: Erich Mühsam, Gustav Landauer, Franz Pfemert, Franz Jung, Leonard Frank. Održava kontakte i s hajdelberškim krugom, Alfredom i Maxom Weberom, u vezi je s Friedom Richtofen-Weekley, poslije ženom Davida Herberta Lawrenca, koji seksualnom amoralizmu Otta Grossa u svom djelu daje poetsku notu. Neobuzdano uživanje droge prisililo ga je na liječenje. Godine 1908. Freud ga šalje na terapiju za odvikavanje Carlu Gustavu Jungu. Gross liječenje završava skokom preko zida ustanove. Godine 1913. otac ga prisilno internira i nastavlja se skrbiti o njemu. Nakon nekoliko mjeseci Otto Gross opet je na slobodi. Godine 1915. umire Hans Gross. Otto Gross upoznaje Kafku. Zajedno razvijaju ideju o izdavanju časopisa nazvana »Spisi za borbu protiv samovolje«. Ne dolazi do toga. Poluizgladnjela i gotovo smrznuta pronalaze Otta Grossa u Berlinu. Nekoliko dana kasnije, 13. veljače 1920, umire. Otto Gross je kao revolucionarni psihoanalitičar propagirao seksualnu revoluciju, slobodnu konzumaciju droga i matrijarhat. Nasilje unutar obitelji, društva i države vidio je učvršćenim u ulozi oca. Gross je psihoanalizu pretvorio u instrument za društvenu kritiku i mnogo prije Freuda otkrio društvenu uvjetovanost psihoanalitičkih otkrića.

Ispunjena predskazanja

Na izložbi su izloženi predmeti iz kriminalistike i deportacijske povijesti, ali i radovi ekspresionista i dadaista iz Bohéme u Münchenu, Asconi i Berlinu. Počinje s najranijim, biblijskim vremenima, propitujući autoritet i ulogu oca, prelazeći na razdoblje rane povijesti Habsburške Monarhije, u kojem tematizira odnos Franza Ferdinanda i njegova oca te njegove političke planove i, konačno, Sarajevo i Prvi svjetski rat. Priložene su i veoma zanimljive slike iz lova te informacija da je Franz Ferdinand za života ustrijelio 272 511 divljih životinja. Nakon najvećeg dijela izložbe, posvećena životima Grossovih, Freuda i Kafke, tematizira se i Drugi svjetski rat i dobri očevi koji će, poput Adolfa Hitlera, žrtvovati sinove. Postulati Hansa Grossa obistinili su se: kažnjenički logori postali su koncentracijski logori. Pri kraju je instalirana i sprava za mučenje prema Kafkinoj pripovijetki U kažnjeničkoj koloniji (1914).

Ima li rješenja za sukobe očeva i sinova? Je li to ono, koje predlaže Erich Kästner u pjesmi Sintetički čovjek, u kojoj se gotov sin prema želji naručuje iz kataloga dobara«

Na pitanje se ne može odgovoriti, i središnje osobe ove izložbe imaju različite odgovore:

Otto Gross: Sve je sivo.

Franz Kafka: Sve je prljavo.

Hans Gross: Sve je pročišćeno.

Sigmund Freud: Sve je oprostivo.

Znak za bijeg vodi posjetitelje natrag na početak izložbe, k figuri Mojsija. Početak počinje iz početka!

Srećko Horvat