Zaigrano kolo života

Zaigrano kolo života

Zbog glumačke predanosti i zavidne moći transformacije, ali i promišljenoga redateljskog rada na procesu koji je istraživanjem nastojao proniknuti u dubinske strukture međuljudskih odnosa kojima je izbrazdan ovaj naš životni ciklus, predstavu usprkos nekim redateljskim i dramaturškim nespretnostima svakako treba preporučiti

U jednoj drami meksičkoga pisca, Medarda Trevina troje djece same u kući počinju se igrati svoje obitelji. Pravilo je da će svatko naizmjence igrati odrasle i njih same. Iz općenitih scena dječja se igra postupno pretvara u nasilje, odnosno oponašanje obrazaca ponašanja kojima svakodnevno svjedoče u obitelji. Isto tako u igri koja počinje izlaziti iz okvira, više ne dolazi u obzir dogovoreno mijenjanje uloga. Jer u novoj situaciji više nitko ne želi igrati žrtvu, a uloga zlostavljača počinje biti cilj prema kojem se ne biraju sredstava.

Predstava To samo bog zna u režiji Saše Anočića u Teatru Exit napravljena u koprodukciji s osječkom Barutanom dijelom me podsjetila na tu dojmljivu dramu, jer i Anočićeva predstava o životnim situacijama i odnosima koje je odabrao počinje i varira se modelom dječje igre i mijenjanjem uloga. No njegov uradak ne izlazi iz zadana tekstovnog predloška, nego iz improvizacija i samospisateljskog rada glumaca Darije Lorenci, Rakana Rushaidata i Bojana Navojca. Gotovo biblijski igra započinje bacanjem kamena jednog dječaka na drugog i djevojčicom koja ne odobrava takvo ponašanje. U idućoj sceni djevojčica Daria Lorenci postaje kamen i iznimno začudnom ekspresijom tijela, lica i izlomljena govora u grčenju postaje nešto između živog i neživog, apstraktnog i konkretnog, neki zgrčeni osjećaj osobe koja se opire u nastojanju da joj se približi neko dugo biće, da uđe u nju i osvoji njezinu tvrdoću, da je ozlijedi ili da se njome posluži kao sredstvom koje će nekog drugog ozlijediti.

Iz tih situacija Anočić i glumci mijenjaju uloge u dogovoru, rastvarajući slike dječjega nadmetanja, buđenja seksualnosti, posesivnosti, obiteljskih svađa i nasilja, staračke osamljenosti, nastojeći u razlomljenim prizorima opisati krug života u kojem, ako bi se sudilo po odabranim trenucima, prevladava otuđenost i samoća, vječno nadmetanje i sukobi, čiji se začeci javljaju već u djetinjstvu.

Dojmljivi kontrapunkti i glumačke kreacije

No sumornost odabranih trenutaka života redatelj stalno kontrapunktira duhovitim persiflažama i naglim glumačkim odmacima od uloga te čestim promjenama žanrovskoga koda igre, koja se razlijeva od naturalizma i groteske do montipajtonovskoga crnog humora. Tako u prizoru nepodnošljive bračne svađe u kojoj žena pokušava komunicirati s mužem, a on besciljno bulji u televizor i pasivistički okreće programe, televizor igra treći glumac (odličan Bojan Navojec), koji beskrajno duhovito teatralizira događaje u TV-programu. U zaigrano kolo života Anočić u jednom dijelu uvodi i dokumentaristčki video s fotografijama glumaca iz njihova djetinjstva, i to u trenutku dok na pozornici ide prizor obljetnice mature sedamdesetogodišnjaka rapojasanih poput male djece.

Nostalgija pomiješana s groteskom začinjena humorom i toplinom bio bi dobar kraj njihove predstave da Anočić i suradnica mu u dramaturškom poslu Olja Lozica nisu prije toga nisu upali u zamku gomilanja nekoliko verzija svršetaka predstave, što je nepotrebno opteretilo njezinu strukturu. No zato je redatelj koji također potječe iz glumačkih voda pokazao i ovaj put kako zna voditi glumce i usmjeravati ih zadanu cilju. Rakan Rushaidat ponovno je pokazao da može svašta. Pamtljiv iz rabijatnih buntovničkih uloga u mnogim Exitovim predstavama, u ovoj je zadužen za mirnije, inertnije, gotovo gubitničke karaktere, koji su skloniji povlačenju nego sukobu, dok mu je svojim izborom karaktera kontrapunktirao također na razne transformacije spreman Bojan Navojec, koji je svoja lica više približavao groteski i komičnim naglascima te agresivnijim pristupom životu.

Između dvije vatre našla se Daria Lorenci, upuštajući se u gotovo transcendentne transformacije, poput spomenutoga kamena, kao i u naturalističke bjesomučnosti one koja ne pristaje na bračnu šutnju, ne dopušta neizrečenost problema i u njihovu rješavanju ide, što bi se reklo, do posljednje kapi krvi, da bi onda iz te krvničke borbe s nevjerojatnom lakoćom preskočila u neki odmak, ili s duhovitim glumačkim komentarom prešla u drugo lice. Upravo zbog glumačke predanosti i zavidne moći transformacije ali i promišljenoga redateljskog rada na procesu koji je istraživanjem nastojao proniknuti u dubinske strukture međuljudskih odnosa kojima je izbrazdan ovaj naš životni ciklus, ovu predstavu usprkos nekim redateljskim i dramaturškim nespretnostima svakako treba preporučiti.

Gordana Ostović