Vječne žene hrvatskoga filma

Vječne žene hrvatskoga filma

Da je hrvatska kinematografija poglavito muška, u to se može svatko uvjeriti ako tek ovlašno zaviri u špice pojedinih filmova; osim onih desetak bizarnih ostvarenja u kojima ćemo uzalud tragati za kakvim opipljivijim znakovima nazočnosti ženske čeljadi na ovim prostorima ili pak onih nekoliko desetina gdje se žene uzalud pokušavaju iskoprcati iz tijesnih i vrlo neudobnih košuljica zaista bljedunjavo koncipiranih poglavito trpnih rola, tu je i glavnina proizvodnje, dvjestotinjak filmova, u kojima mahom osamljene heroine ratuju s brojčano izrazito nadmoćnijim junačinama; tih katkada bude i po pet, šest ili sedam na jednu!

Skoro će šezdeset godina kako su u Hrvatskoj snimljeni prvi igrani filmovi u uvjetima profesionalne filmske proizvodnje — dovoljan razlog da se, i pokraj već napisanih članaka i jednog iscrpnoga povijesnog pregleda, podvuče crta i otpočnu revalorizacije.

Meni se u ovom trenutku, od tolikih mogućih pristupa, čini posebno privlačnim onaj tek naoko ležerniji — filmskih glumica koje su, na tvrdom terenu tegobna trajanja jedne male kinematografije, bile u osobito nezavidnu položaju stalne grčevite borbe za svoj uvijek ekstremno upitan opstanak.

Sedam na jednu

Upitan? Zapravo, da je hrvatska kinematografija poglavito muška, u to se može svatko uvjeriti ako tek ovlašno zaviri u špice pojedinih filmova; osim onih desetak bizarnih ostvarenja u kojima ćemo uzalud tragati za kakvim opipljivijim znakovima nazočnosti ženske čeljadi na ovim prostorima ili pak onih nekoliko desetina gdje se žene uzalud pokušavaju iskoprcati iz tijesnih i vrlo neudobnih košuljica zaista bljedunjavo koncipiranih poglavito trpnih rola, tu je i glavnina proizvodnje, dvjestotinjak filmova, u kojima mahom osamljene heroine ratuju s brojčano izrazito nadmoćnijim junačinama; tih katkada bude i po pet, šest ili sedam na jednu!

Možda tu apsolutnu supremaciju muškaraca nad ženama daleko najbolje ilustriraju sami naslovi hrvatskih filmova. Evo tek nekih: Plavi 9, Martin u oblacima, Svoga tela gospodar, Šeki snima — pazi se!, Prometej s otoka Viševice, Hitler iz našeg sokaka, Muke po Mati, Izbavitelj, Posljednji podvig diverzanta Oblaka, Vrijeme ratnika, Servantes iz malog mista, Čovjek kojega treba ubiti, Čovjek koji je volio sprovode, Maršal, Mondo Bobo... S druge strane tek nekoliko ženskih: Ljubica, Kontesa Dora, Gospa, Treća žena, Nausikaja, Fine mrtve djevojke...

Efektnijoj afirmaciji i dugovječnu opstanku evidentno darovitih glumica posebno ne pogodovahu izrazito skučene proizvodne okolnosti hrvatskoga filma; zaista je teško pa i nemoguće ostvariti kakav-takav kontinuitet uspješnih kreacija tamo gdje se prosječno proizvodi tri, četiri ili pet ostvarenja godišnje. Koliko li ih je koje su, nakon uspješna debija, sljedeću ulogu znale čekati i po desetak godina; nemalen je broj i onih koje su, unatoč neprijepornu talentu, upravo nakon obećavajuće prve role prestale postojati za kinematografiju.

Hrvatske su glumice, pokraj svega, u vlastitoj kinematografiji imale i poprilično jaku konkurenciju; bilo se, iz ovih ili onih razloga, a ponajviše tržišnih, uvriježilo da u Zagrebu redovito gostuju popularni glumci i glumice iz drugih filmskih središta ondašnje zajedničke države. Budući da je srpski film proizvodno izrazito dominirao (godišnje malokad manje od deset filmova, a kadšto i po dvadeset, njegova je uvijek bogata, raznovrsna i živa glumačka scena bila postigla svake pažnje vrijedne izvozne rezultate...

Neka nam ovo malo prelijetanje fenomena filmskih glumica u hrvatskom igranom filmu odgovori na pitanje da li su se, unatoč spomenutim i nespomenutim ograničenjima, ipak znale nositi s danim okolnostima...

Četrdesete: Irena Kolesar

Na početku bijaše soc-realistička megazvijezda — Irena Kolesar. Izdignuo ju je srpski film Slavica (1947), sniman na hrvatskim lokacijama i s hrvatskom ekipom; postala je obožavanim idolom narodnih masa, čiju je glad za zabavom nad zabavama, filmom, moćno poticala i sama država. Zavolješe krhku partizansku junakinju nježna pitoma lica koja, žrtvujući se za ideale, hrabro gine. S Golikovom pak sportskom komedijom Plavi 9 (1950), u kojem tumači lik radnice što svoj veliki plivački talent i svoju dekadentnu i društveno nepoćudnu čežnju za Zapadom mora podrediti svetim ciljevima nedodirljiva kolektiviteta, doseže mitske visine koje će uzalud pokušavati dosegnuti novije božice ekrana.

S druge strane heroina prvoga službeno hrvatskoga filma Živjeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića, u interpretaciji beogradske glumice Vere Ilić, snimana na lokacijama Zapadne Bosne i s prevladavajuće srpskom autorskom i glumačkom ekipom, neće ugroziti primat Irene Kolesar.

Pedesete: Marija Kohn

Dvadesetak igranih filmova snimljenih u petom desetljeću 20. stoljeća žanrovski razigraše proizvodnju podarivši nam i nekoliko naslova koji će poslije zadobiti kultni status (Koncert, Ne okreći se sine, Samo ljudi, Svoga tela gospodar, H-8), ali se pokazaše prilično suzdržanima upravo prema hrvatskim filmskim glumicama.

U filmu Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanžekovića, koji je bio odlično prihvaćen u svim sredinama YU-prostora, istaknula se mlada Marija Kohn odličnom interpretacijom šepave i duboko nesretne seoske djevojke Rože. Bračna trgovina s ubogim čeljadetom kao posljedica derutne neimaštine svela je junakinju filma na puki (neželjeni) objekt trgovanja čija se htijenja (potrebe) baš nikoga ne tiču.

A Nela Eržišnik je te 1957, osim u Hanžekovićevu filmu, više nego dojmljivo, nastupila i u vrlo intrigantnoj melodrami Samo ljudi Branka Bauera; da se ta glumica, kojim sretnim slučajem, nije onako olako dala pokoriti Maricom Hrdalo zasigurno bi bila ostavila dubljih tragova u kinematografiji; tu pretpostavku potkrijepiše i neke njezine buduće epizodne role, osobito ona u Babajinoj Brezi (1967).

U pedesetima se pojavila i atraktivna Mia Oremović; za njezinu ulogu ostvarenu u filmu U oluji Vatroslava Mimice (1952) Ivo Škrabalo će u svojoj knjizi 101 godina filma u Hrvatskoj napisati: »U ovoj drami mlade udovice Roze (koju je impresivno odigrala zamamna Mia Oremović) upleteni su elementi akcionog filma i thrillera...«

Napokon, publike se dojmila i debitantica Inge Ilin u ulozi suptilne i plahe djevojke u ostvarenju Vlak bez voznog reda (1959) Veljka Bulajića; umjesto na filmu, kako se s pravom očekivalo, ustrajno, do naših dana, ostala je tek u — križaljkama!

A sezonu gostovanja glumica iz drugih središta otvorio je Fedor Hanžeković ekranizacijom Matavuljeva romana Bakonja fra Brne (1950); u tom fratarskom filmu glavnu žensku rolu tumačila je istaknuta dramska umjetnica Mira Stupica. Krhku i lijepu Smilju u visoko stiliziranu ostvarenju Djevojka i hrast (1955) Kreše Golika utjelovila je fotogenična Tamara Marković. I Branko Bauer je 1955. u svom ostvarenju Samo ljudi posegnuo za dvjema Beograđankama (Tamara Miletić, Olivera Marković). Mira Nikolić će, pak, nakon interpretacije glavne ženske uloge u filmu Naši se putevi razilaze (1957) Šime Šimagovića, nastupati i u mnogim drugim hrvatskim filmovima.

Okretanje hrvatskoga filma ležernijim, opuštenijim, žanrovima koji će puniti kinodvorane ohrabrilo je Branka Bauera da, pripremajući Milijune na otoku (1955), posegne za Slovenkom Metkom Gabrijelčič, koji je, s pomoću široko prihvaćene komedije Vesna, stekla zvjezdani status.

Napokon, gostovanje talijanskoga neorealista Giuseppea De Santisa u Zagrebu na projektu Cesta duga godinu dana (1958) bijaše začinjeno i dvjema talijanskim super zvijezdama — Silvanom Pampanini i Eleonorom Rossi Drago.

U pedesetima se pojaviše glumice koje će se poslije tek povremeno pojavljivati: Lila Andres, Zlata Perlić, Đurđa Ivezić i Ljubica Jović.

Šezdesete: Mia Oremović

Film je u šezdesetima silovito zaživio na cijelom prostoru bivše države. Na hrvatsku kinematografiju, probuđenu u svim segmentima i na dobru putu da položi temelje prepoznatljivu vlastitu stilu, nalegoše svakojaka kadšto tek naoko proturječna htijenja; uz bok ležernijih i publici posve pristupačnih filmova ustobočiše se hermetične art-tvorevine i djela koja komunicirahu s aktualnim modernizmima u svijetu.

A glumice? Bilo ih je koje su se znale ponijeti s novim izazovima vremena. Zapravo, činilo se kao da su im se, napokon, počela širom otvarati vrata...

Ponajprije, tiho se nametnula diskretna Hermina Pipinić, koja se, nakon dviju manjih rola, znala glumački prispodobiti glavnoj ulozi u filmu Kota 905 (1960) Mate Relje; blagost i fina ženstvenost njezina topla lica središnja su obilježja njezinih brojnih nastupa.

Rafinirana i kvalitetna komedija Martin u oblacima (1961) Branka Bauera uzdigla je Ljubicu Jović. Ta se dopadljiva glumica pokazala posve doraslom u blago humornom tumačenju socijalne teme mladih kojima ne nedostaje ljubavi, ali su zakinuti tek za sitnicu — stan. Šteta što je se hrvatski film relativno brzo odrekao.

U Martinu u oblacima osobito je ugodno iznenadila anonimka Ljerka Prekratić; dobro koncipiranoj epizodnoj ulozi podarila je vrckavost i dijalošku lepršavost. No, nakon tog filma gubi joj se svaki trag.

Dva će posve oprečna filma snimljena 1961. (stilizirani Carevo novo ruho Ante Babaje i kostimirani Pustolov pred vratima Šime Šimatovića) na hrvatsku filmsku scenu dovesti Anu Karić. Režiseri će u njezinu dotjeranu gradskom izgledu dame prepoznati moguću interpretkinju urbanih sadržaja; u Slučajnom životu (1961) Ante Peterlića tumači činovnicu koja stupa u kratkotrajnu ljubavnu vezu s nesretnim kolegom iz poduzeća, a u Putovanju na mjesto nesreće (1971) Zvonimira Berkovića gorkasto rekapitulira prijeđeni životni put. No, stječe se dojam da nije dočekala rolu od formata.

A debitant Vanča Kljaković prvi je uočio upravo fascinantnu fotogeničnost Jagode Kaloper. Redateljima je njezina nepotrošiva dekorativna odlika bila posve dostatna za tvorbu trpnih likova, među kojima glumački odskaču tek dva; u Gravitaciji (1968) Branka Ivande — tumačeći junakovu suprugu — oličava životnu družicu koju ugrožava predstavnica lepršavih libertinki (Snežana Nikšić). No, u Papićevim Lisicama (1969) primitivni politički nasilnik — za svadbena pira u goletima Dalmatinske zagore — počini nasilje nad mladom; karakteristično je, pritom, da junakinja okrutni čin višekratna silovanja trpi — šutke. Nastupila je i u glasovitom srpskom filmu W. R. —misterije organizma Dušana Makavejeva.

Sjajni glumački dometi u šezdesetima Mije Oremović temelje se na ulogama u Golikovim filmovima Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970); njima je, u nadahnutoj suradnji s redateljem, označila krajnje točke svoga specifičnog glumačkog raspona: na jednoj je strani rafinirano predočena malograđanka duboko nezadovoljna svojim materijalnim, bračnim i sveukupno egzistencijalnim statusom, a na drugoj ekscentrična i nametljiva stara cura koja u društvu stalno falša i koja je uvijek spremna na svađu.

Zahvaljujući Golikovu geniju blistava rada s glumcima moglo se dogoditi da je i operna pjevačica Mirjana Bohanec u filmu Tko pjeva zlo ne misli bila kadra sugestivno kreirati lik nesretne kućanice Ane sklone slatkastim maštarijama i da je beogradska glumica Vera Čukić, do tada poznata tek zbog svog seksepila, u filmu Imam dvije mame i dva tate stvorila lik krajnje isprazne skorojevićke zaluđene brzopotrošnim materijalnim dobrima.

Srpska glumica Milena Dravić otkriće je hrvatskoga režisera — Branka Bauera. Zauzvrat, Dravićeva će se, izrastavši u najblistaviju zvijezdu jugoslavenskoga filma, odužiti hrvatskom filmu s nekoliko zaista zapamtivih uloga. Nakon prolaznoga gostovanja u Čoviku od svita (1965) Obrada Gluščevića, eto je u Berkovićevu prvencu Rondo (1966), gdje osjećajno mora balansirati između dvojice fanatičnih šahista — muža i njegova dokona prijatelja; kao što će u tom filmu nakratko iznevjeriti svoga muža, isto će učiniti i u Papićevoj ekranizaciji Brešanove Predstave u Mrduši Donjoj (1973), ali s kudikamo tragičnijim posljedicama.

I u tolikim drugim filmovima iznimno nadarenu Milenu Dravić rese ljepota i šarm, čak neka vrst nevine prostodušnosti, ali i određeno nesnalaženje u svijetu u kojem vladaju muškarci.

A srpska glumica Dušica Žegarac će si, afirmiravši se u Hrvatskoj filmom Deveti krug (1960) France Štiglica, izboriti izdvojeno samo njezinu glumačkom stilu svojstveno mjesto osobe koja već svojim suzdržanim i dojmljivim izgledom sugerira dramu. Susretat ćemo je i u novijim hrvatskim filmovima.

Slovenki pak Manci Košir pripala je osobita povlastica da kreira najsugestivniju i najsuptilniju trpnu žensku ulogu u hrvatskom filmu — onu nesretne Janice u Babijinoj Brezi.

Hrvatski je film u šezdesetima eksperimentirao s velikim brojem glumica, od kojih navodim tek neke: Tatjana Beljakova, Nada Subotić, Zdenka Heršak, Manja Golec, Renata Freiskorn, Mira Župan, Jelica Lovrić, Lena Politeo, Nada Abrus, Helena Buljan ili Marika Tocinoski, Ingrid Lotarius, Olga Vujadinović, Marija Lojk, Mira Srdoč, Olivera Vučo, Špela Rozin, Duša Počkaj, Jelena Jovanović-Žigon, Radmnila Čurčić, Senka Veletanlić Petrović, Stanislava Pešić, Neda Arnerić, Ružica Sokić... Filmska vrpca pamti jednu ulogu velike dramske umjetnice Mile Dimitrijević, a gostovala je i svojedobna međunarodna zvijezda Ita Rina (Tamara Đorđević). Obiđoše nas Talijanka Silva Koscina i Poljakinja Ewa Krzyzewska.

Potkraj šezdesetih Vatroslav Mimica je, snimajući prema Čehovu Događaj pronašao sedmogodišnju djevojčicu Marinu Nemet; ulogu je kreirala očaravajućom prirodnošću glume i uvjerljivošću govora, a ta će svojstva resiti i najveći dio njezinih kasnijih rola.

Sedamdesete: Božidarka Frajt

Naglo prizemljenje poleta iz šezdesetih nije baš posve anuliralo kontinuitet nastanka pristojnih filmova i pojavu novih kvalitetnih glumica. Akademski školovana Božidarka Frajt nakratko se pojavila u filmu Licem u lice (1963) Branka Bauera, ali postala je glumački prepoznatljivom tek nakon nastupa u filmu Živa istina (1972) Tomislava Radića. Iz toga nadahnutog spoja okvirnog igranofilmskog s dokumentarističkim improvizacijama izrast će opipljivo životna junakinja koja se, u ispovjednom tonu, propitkuje o sebi samoj.

U Golikovoj Ljubici (1978) dokumentarno i igrano postavljeni su u obrnutom rasporedu: prvo je okvirno, drugo supstancijalno. Kudikamo samosvjesnija junakinja nije bez psiholoških i egzistencijalnih dvojbi, ali sada je, potjeravši traljava muškarca, sposobna sama skrbiti za sebe i sinčića. I u Pucnju (1977) Kreše Golika posve uspješno polaže teški test razboritosti na teškim pitanjima trpeljivosti i mržnje. Napokon, dok su toliki filmovi iz šezdesetih, a i poslije u ženinu izdajstvu vidjeli stvarne uzroke protagonistova sloma, dotle junakinja Ritma zločina (1981) Zorana Tadića, koju tumači Boža Frajt, ne napušta svog ekscentričnog partnera...

Malo je glumica hrvatskoga filma koje uspješno njeguju vlastiti glumački stil, a među takvima visoko mjesto zauzima Semka Sokolović-Bertok; mahom epizodne uloge prepoznatljiva govorna idioma oblikuje u rasponu od zagrižljivo fanatičkih osoba koje potiču na zlo (Pucanj) pa do vazda blago grintavih koje ipak ne umiju prikriti svoju dobrotu (Ne dao Bog većeg zla, 2002).

Nekoliko glumica iz sedamdesetih što se održaše i u novijim razdobljima bijahu na korak do vrha: urbano-intelektualna Milka Podrug-Kokotović, profesionalna Lela Margetić, realistička Vera Zima, ljupka i vazda mladolika Sanja Vejnović.

Ostadoše upamćene i neke s kojima ćemo se i poslije povremeno susretati: Zdenka Trach, Vlasta Knezović, Sanda Langerholz, Mirjana Majurec, Perica Martinović, Koraljka Hrs, Slavica Jukić, Tanja Knezić...

Posjetiše nas, u blijedim ili tek osrednjim ostvarenjima, i Florinda Bolkan, Eva Ras, Mira Banjac, Tanja Bošković, Milena Zupančič te Ružica Sokić na tri nastupa u filmovima Vladimira Tadeja.

Osamdesete: Ena Begović

Činilo se da će nam mršave osamdesete ipak podariti dvije zanimljive glumačke ličnosti: Enu Begović i Miru Furlan. No, karijere im se iznenada prekinuše u naponu snage; prva je tragično poginula, druga je emigrirala.

Enu Begović, raskošno rasnu ljepoticu koja se munjevito uzdigla do statusa zvijezde, novinari i mediji obilno su favorizirali, a kritičari neprestance blago omalovažavali. Ti drugi s nepravdom, jer u njezinu, za naše prilike posve respektabilnu opusu, ima i takvih uloga koje nedvosmisleno svjedoče o njezinu glumačkom talentu, primjerice ona u Glembajevima (1988) Antuna Vrdoljaka ili u Kraljevoj završnici (1987) Živorada Tomića, a osobito ona majušna u Tri muškarca Melite Žganjer (1998) Snježane Tribuson.

U oskudnu vremenu kretala se između posve skromnih tvorevina i ambicioznih projekata čiji autori glumca tretiraju tek kao gradivni dio strukture.

Mira Furlan. Znatna se očekivanja, nakon njezine nastupne uloge u filmu Kiklop (1982) Antuna Vrdoljaka, djelomice izjaloviše. Njezina apartna pojava i njezina osobnost bijahu visoko iznad prevladavajuće bledunjavih epizodnih uloga s kojima se morala nositi; čini se da su nekim redateljima njezine tjelesne draži bile prioritetnije no njezin glumački dar. Jedna je od rijetkih koja je bila tražena i na širem jugoslavenskom prostoru; nastupala je u Beogradu, odigrala je zapaženu ulogu u glasovitom bosanskom filmu Otac na službenom putu (1985) Emira Kusturice.

Ksenija Pajić? Tek jednom na samom vrhu, u Oficiru s ružom (1987) Dejana Šorka, premda bi kinematografiji nešto bitno nedostajalo da je nije bilo. Skladne vanjštine i intrigantna lica koje nikada ne stari, ta je glumica neprijepornim glumačkim talentom, osobito prikladnim mediju filma, i skromnu tekstu znala podariti zeru razbora, uvjerljivosti. U nekoliko je navrata nastupala i u beogradskim filmovima.

Anja Šovagović-Despot! Ne udovoljava kriterijima dopadljiva isprazna uresa ili poslušnice koja tavori u sjeni muškarca; iz ono malo filmova u kojima je nastupala jasno se razabire kako bi, da je kinematografija imala sluha za individualke, dala zapamtive role.

Dubravka Ostojić već začudnošću svoga lica i svoje skladne pojave govori. Uvijek je tu, ali kao da čeka neku svoju priliku ili, možda, svoga Golika.

Napokon, beogradska glumica dubokih tamnih očiju na sugestivnu licu, Gordana Gadžić, koja je odabrala Zagreb kao svoje stalno životno prebivalište pametno je interpretirala glavnu žensku ulogu u filmu Vila Orhideja (1988) Kreše Golika; no, kao da se još bolje uklopila u određenom broju Tadićevih urbanih trilera.

Iz osamdesetih pamtimo i Nevu Rošić, Asju Kisić, Vedranu Međimorec, Nadu Gaćešić-Livaković, Biserku Ipša, Nadu Abrus, Cintiju Ašperger, Elizabetu Kukić, Ninu Erak, Vitomiru Lončar, Branku Cvitković, Etu Bortolazzi, Kseniju Marinković, Ljiljanu Blagojević, Asju Potočnjak, Vanju Matujec...

Gostovahu: Vladica Milosavljević, Olivera Ježina, Dara Đokić, Sonja Savić, Gala Videnović, Anica Dobra, Bernarda Oman, Urška Hlebec.

Devedesete: Alma Prica

U velikoj smjeni režiserskih garnitura s početka devedesetih tek neke glumice ostadoše u igri (Ena Begović, Lela Margitić, Nada Subotić...); one pak mlađe stjecahu prva filmska iskustva zajedno s redateljima vršnjacima...

Startavši u osamdesetima, Alma Prica među rijetkima je koja uporno održava i pronosi neke neupitne samo njoj svojstvene (i ne samo glumačke) vrline; onu glumačku uspjela je afirmirati i u zahtjevnim prilikama prevladavajuće trpnih, počesto scenaristički oskudno artikuliranih uloga, za koje kao da je bila predodređena; njezina se druga odlika koju ne mogoše zanijekati ni oskudne režije zasniva na bogomdanu licu, koje kao da tek u doticaju s okom kamere zrači svoju superiornu fotogeniju, svoju ljupkost, svoje ženstvo... Alma Prica nedostatak je punokrvnih rola transcendirala vlastitom osobnošću.

Dakako, pamte se likovi što ih je kreirala u filmovima Život sa stricem (1988) Krste Papića, Krhotine (1991) Zrinka Ogreste, Kontesa Dora (1992) Zvonimira Berkovića, Treći ključ (1997) Zorana Tadića.

Činilo se da je kinematografija sa Suzanom Nikolić dobila tek još jednu glumicu kratkovjekih dekorativno-erotičkih potencijala (Ljeto za sjećanje, 1990, Brune Gamulina); no, nakon filma Tri muškarca Melite Žganjer znamo da ta glumica posjeduje i osobitu dragocjenost — onu komediografsku.

Nametnuše se i neke mlađe glumice, ponajprije Nataša Dorčić, Katarina Bistrović-Darvaš, Lucija Šerbedžija pa Matija Prskalo, Nadežda Perišić, Jelena Miholjević, Linda Begonja, Dora Polić, Mirta Zečević, ali i Mirjana Rogina, Zoja Odak, Jadranka Matković...

Početak novog tisućljeća: Nina Violić, Inge Appelt

Novo tisućljeće otpočelo je u znaku dviju mladih i jedne starije glumice.

Nina Violić! Gotovo da je osvojila ono raritetno mjesto u domeni ženskog glumstva — privilegij individualke koja ruši stereotip o ženi kao muškarčevu samozatajnu suputniku. Ekscentričnost i radikalno iskakanje iz društvenih normi zajednička su obilježja njezinih raznovrsnih rola (razmetljiva Hercegovka, dama iz bordela, erotomanka, lezbijka).

Svakako najtraženija mlada glumica u 2000-ima lijepa je Leona Paraminski; ni jedna glumica, u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga filma, nije u tako kratku razdoblju odigrala toliko glavnih rola. Sva vrst medija u njoj pokušava pronaći zamjenu za glamuroznu Enu Begović.

Davno je tome kako je Inge Appelt debitirala kao filmska glumica; možda bi, bez obzira što je odigrala velik broj epizodnih uloga trajno ostala u sjeni da joj se nije dogodila sotonska rola gazdarice u filmu Fine mrtve djevojke (2002) Dalibora Matanića; s agresivnim predrasudama lika znala se nositi, mržnju i bjesnilo prema svojim nevinim podstanarima znala je kontrolirati.

Ostadože nam u sjećanju uloge i Barbare Nola, Olge Pakalović, Mije Begović, Barbare Prpić, Zrinke Cvitešić, Darje Lorenci...

Nadamo se da će darovitoj, a s nepravdom zaobiđenoj Jasni Bilušić, predstojeće vrijeme biti naklonjenije.

Tu su i dvije u našim filmovima otprije poznate srpske glumice: Gorica Popović i Mirjana Karanović.

Nove heroine?

Zanemarljivo je malo hrvatskih filmova u kojima je žena pokretač dramskih događanja. Najčešće usputne i blijede, nerijetko samo nijeme svjedokinje muškarčevih egzistencijalnih mora ili žrtve njegovih okrutnih ispada, one tek u osobitim slučajevima znadu povesti igru i autonomno odlučivati o sebi i svojoj sudbini.

Hoće li mladi autori (Nola, Matanić, a o Snježani Tribuson da i ne govorimo) u čijim su djelima već uočljive znatne promjene u tretmanu ženskih likova, napokon i glumicama podariti punokrvnije, promijenjenom duhu primjerenije heroine?!

Petar Krelja