Tužaljka neutješne himere

Tužaljka neutješne himere

Gordana Benić, Balada o neizrecivom, Meandar, Zagreb, 2003.

Um na mjesec putuje,

mi smo mjesečari

u transu ceste na mjesec... (Tin)

Gore, na nebu je raj u obliku goleme biblioteke, rekao je Gaston. Dolje je tamna plijesan podzemlja u kojem hodaju ljepljive sjene čudovišta, reče pjesnikinja. Sve su drugo prizori, zrcalni odbljesci stvarnosti na rubu vremenske pukotine. Kada je isti taj Gaston poželio da mu svakoga dana s neba padaju pune košare knjiga koje iskazuju mladost slika i sadrže neizrecivo, mora da je jedna od tih knjiga, imenom Balada, pala u ruke Gordani, u svega tri minute, koliko je trajao kraj svijeta, kada su pravedne duše uzašle na nebo. Zašto baš balada? Zato što je upravo sada i ovdje vrijeme za baladu, teorijsko-pjesnički objašnjivu vrstu poeme, koju će najbolje pojasniti Eliot: sjena što plače u pogubnom plesu, glasna tužaljka neutješne himere...

Umjetnost

Je li Balada o neizrecivom zbirka pjesama ili proze? Rubni pjesnički oblici stalni su predmet iskušavanja izrijeka Gordane Benić, pjesnikinje koja i prethodnim zbirkama pokazuje kako pripada vrlo rijetkima na polju hrvatskoga pjesništva koji njeguju ozbiljnu i svetu, bertrandovsku potragu za Pjesmom koju još na okupu drži prezaboravljena riječ hrvatskih poetskih kriterija, riječ umjetnost. Vrijednosno: ovo je najbolja zbirka posljednjega desetljeća hrvatske poezije.

Gustoća, na prvi pogled i neprohodnost njezina rukopisa, zahtijevala je upravo težinu oblika, stoga je prethodno ispisala tri zbirke pjesama u prozi: Kovači sjena (Split 1989), Trag Morie, Kairos (Zagreb 1992), Dubina (Zagreb 1994). U njima širi prostore interijera, ulazeći u labirinte gradova bez sjena, neprekidno njegujući mediteranske motive mora, otoka, brodica, borova koji tonu u tirkiznu dubinu Svemira. Pjesnikinja odavno priziva tu drugu i stvarniju povijest, njezina pjesma u prozi uranja u podzemne perspektive čiji se prostor tek pisanjem oblikuje u čiste, precizne krajolike trgova, ulica, kuća, podzemnih gradova i palača. Ona govori o putu pjesme, o svijesti čina koji nosi polemike kroz povijest, upozoravajući na težinu razlike vida i privida, na vizije mogućeg i naslutivog, na kaleidoskopsku oniriju stvarnosnoga prostora (Dioklecijanova palača) koji upravo brižno odabranim riječima zadobiva svoje arhetipske i arheološke dubine i punine značenja. Zbilja je preseljena, stvarnosne su slike opsjena (duša vreba u busiji kraj, a to je stvarnost i obmana, tama i sjaj, kaže Tin), a sama pjesma zadobiva čvrsto uporište: slikovnost živog prostora imaginacije koji može biti i povijest i mit, baš kao i krajolik upravo rođena dana.

U zbirci Laterna magica, Split 1998. (nagrada Tin Ujević) pjesnikinja ugrađuje u pjesmu fantastičan sat, laterna magica, novom optikom slijedi opasni put tradicije sna, ispisuje manirističke slike kozmičkih arhitektura, gotičkih crkvi, ruševina punih mitskih znakova, glosarija u kamenu. Same pjesme slijede oblik lanterne, tornjića na vrhu kupole, slažu vijugavi ispis vidjela piramidalno postavljena oka (leonardovskog!) koji oblikuje povijesnu sinusoidu opet pjesme u prozi, njezina naopaka i izlomljena rukopisa.

Iluzionističko čarobno zrcalo

Takva poetika poniranja i propadanja u prostor konstruiran arhetipskim i mitemskim toposima, u najnovijoj Baladi o neizrecivom, pretvara vrijeme u iluzionističko čarobno zrcalo u kojem se kozmičke prošlosti ogledaju i projiciraju u budućnost ’svevremenskim promicanjem’, bilježenjem svijesti nevidljivih, ali ne i nepostojećih slika svijeta. Hipnagogičke slike, izbrušenim stilizmom naracije i deskripcije neizrecivih događaja u neizrecivu vremenu i prostoru, postaju vjerodostojnije od slika zbilje. Ako je u dosadašnjim zbirkama Gordana Benić širila interijere silaznom putanjom prodiranja u dubine, dolje i ispod, u podzemlje svijeta koji je prije svijeta bio, u ovoj će se zbirci dogoditi obrat — ona sada sužava prostore enterijera, uzlaznom putanjom, gore i iznad, u visine svijeta koji će poslije svijeta biti. Dobro došli u nigdje, dobro došli do događaja ispisanih prahom kometa, a zaista se čini da ova pjesnikinja ne piše olovkom, piše plavim i srebrnim nitima mjesečine, ispod zvijezda. Rečenice su pod zvijezdama posložene malo ukoso, kao epitafi na grobovima. Slika sarajevskoga groblja, čovjeka koji svira violončelo, dok na grobnim humcima plava Giacomettijeva sjena dodiruje izdužene vrhove glazbala, središnja je slika, topos zbirke. Nužno je podsjetiti da je riječ o baladi, sjeni što plače u pogubnom plesu, upozoriti na uvodnu posvetu, sitni upit na početku zbirke: Koji je binarni kôd za tugu?

Počinje kaos — riječi su kojima zbirka pokreće vizualizaciju kraja svijeta. U ljeto 1996. najavili smo novo vrijeme; na egzotičnoj razglednici s južnih mora, što je ostala izgužvana ispod usahla grma, ispisano je crvenim flomasterom Welcome to Hell. Duhovni unutrašnji kaos iz temelja svijeta isplivao je gore, poput mogućeg samosagledavanja. Razum se mora pretopiti u osjetilni um pjesnikinje, analogan umu u Tinovoj pjesmi, koji na Mjesec putuje i pretvara nas u mjesečare, u transu ceste na Mjesec.

Pjesme u prozi

Balada o neizrecivom estetski je fenomen. Pjesme izrastaju po unutrašnjem vidnom živcu, hodaju unatrag da bi došle naprijed, pokušavaju zacijeliti prijelom koji se pojavio u čovjekovoj biti, u čovječanskoj biti ravnodušne izmjene stoljeća. Nestanak ljudskog i duhovnog, smaknuće planeta, nestanak je ljepote i radosti. Kraj prethodi početku, kraj i početak bili su uvijek prije početka i poslije kraja, kvartetira Eliot. Svijet nije zastao na rubu stoljeća, on se obrušio u procijepu, razbio sva utočišta etičnog i estetičnog, uništio dobro. Fragmentići pjesme u prozi plutaju kao krhotine sagledljiva rasapa svijeta, Pjesnikinja zna da je sada Poslanje Pjesnikovo ući u prostrana propadališta svijesti, u stanja koja drugim osjetilima mogu prepoznati civilizacijska i mitska iskustva. Ona iskušava kraj Tinove poetike, ravnodušan beskrajan zagrljaj svijeta zbilje s kozmičkim svijetom svevidjela, ona iskušava sebe na pozornici koja pristiže iz podzemnih rubova mogućeg, tamo gdje se čuje mrmor naroda i njihovih besmrtnih jezika, ona budi pjesmu, već zapaženom dekirikovskom recepturom, kreacijom iluzije in loco (Dalibor Cvitan, Luko Paljetak) nezadrživom bujicom nadrealističke snage i obujma, multipliciranim personifikacijama i hiperbolama, pobunom riječi protiv smrti svjetla. U ovoj zbirci Gordana Benić doseže kulminaciju, a napose i nadogradnju pjesme u prozi kako u poetičkom smjeru ovoga jedinstvenog oblika, tako i u strukturi zbirke kao cjeline, sazidane od eliptičnih proročanstava, lucidnih motiva kretanja stvari, biljaka, planeta, predmeta i ljudi. Ona uvire u zatamnjena obilježja jezika, u kartografiju zla, u nedohod lica u svemiru. Balada ludila i sjene, pristigla iz nebeske košare, pozdravlja nas koji gledamo u nebo sanjajući. Ako smo i zaspali u sebi, uvijek ćemo vidjeti zvijezde kojima je Dante završio sva tri božanstvena poglavlja o kraju ili početku svijeta. Svejedno.

Tea Benčić Rimay