Tere nacionale

Tere nacionale

U seriji izdanja pod naslovom Kronologija pred nama je kompilacija koja se bavi prvim desetljećem uspjeha Tereze Kesovije, odnosno udjelom pjevačice u »pionirskoj ulozi njezine generacije«. Zbirka započinje skladbama Plavi nocturno i Oči, izvedenim na Opatijskom festivalu 1961, kojima je na ovom »najznačajnijem okupljalištu estradnog establišmenta« Kesovija oduševila članove stručnoga suda i glazbene kritičare te sebi zajamčila uspješan početak karijere. Terezi su se time širom otvorila vrata snova svih tadašnjih mladih pjevača — ona domaćega diskografskog autoriteta, Jugotona.

Tadašnji su urednici, čini se, procijenili da je riječ o domaćoj inačici talijanskih estradnih diva, Mine i Milve, jer su prvom njezinu singlu namijenili baš skladbe takva interpretativnog stila — Serenata a Margellina i Souvenir d’Italie. U prepjevima Kinela, odnosno Britvića, onako kako ih možemo čuti u ovoj zbirci, ta se pretpostavka potvrđuje. Tereza osjećajnim i decentnim stilom dočarava sanremski ugođaj s početka šezdesetih.

Još mnogo jače

Dalji repertoar i stil izvođenja tijekom šezdesetih godina, dakle razdoblja koje nam predstavlja ovo izdanje, ukazuje na ambicije pjevačice da pronađe svoje mjesto i na inozemnom tržištu. Uz već izvođenu klasičnu talijansku kanconu, Tereza poseže i za nešto modernijim stilom pjesama — Četiri haljine (Quatro vestiti) i Molim oproštaj tvoj (In ginocchio da te), a skladbom Renato, izvedenom s tada popularnim sastavom Bijele strijele, okušava se i u novim ritmovima koji nisu zaobišli ni Italiju. S istom pratnjom izvodi i prepjev Twistin’ the Twist (Vrijeme je za twist), no uskoro ipak postaje svjesna da njezinoj interpretaciji bolje odgovaraju tradicionalniji stilovi. Tako snima prepjeve Pomusove Can’t Get Used to Losing You (Postao si navika), klasike poput Larine pjesme iz filma Doktor Živago i Moje pjesme iz filma Grofica iz Hong Konga, pa čak i prepijev jedne cubane, Ja slijedim svoju zvijezdu. Ovaj repertoar navješćuje kasniju diskografsku karijeru izvan granica (dvanaest singlica za Columbiju i čak dva kanadska albuma), a posebno parišku i čuvene nastupe u dvorani Olympia. Na toj kompilaciji to se razdoblje naslućuje prepjevima klasika Edith Piaf, Non, je ne regrette rien te eurovizijskim adutom za boje Monaka (1966), Bien plus fort (ovdje u prepjevu kao Još mnogo jače).

Istodobno, pjevačica ostaje vjerna i domaćim festivalima, gdje pobire nagrade. Trendovski živahnu Ćakule o siromajima sa Splita ’62 uskoro zamjenjuje ozbiljnijim Golubovima i Parkovima (Zagreb ’64 i ’65), kada, što se prvi put prepoznaje u skladbi Rastanimo se, razvija svoj kasniji stil kojim je izvodila hitove poput Tvoj glas i Nono, moj dobri nono, a koji zaključuju ovu kompilaciju. Poklonici su taj stil proglasili energično-temperamentnim, a neki histerično-afektirajućim, no upravo njime Tereza je, kao što piše urednik izdanja Siniša Škarica, »definitivno postala Tere nacionale, primadona popa, sinonim uspješnosti i nepresušne energije«.

Velimir Cindrić