Strast i slobodoumlje znanstvenika

Strast i slobodoumlje znanstvenika

Suvremena hrvatska povijest umjetnosti ostala je u novije vrijeme bez generacije očeva, a sad se prerano odvaja od jednoga iz generacije starije braće, i to upravo onoga koji je snagom duha i opsegom djela u najvećoj mjeri ispunio nedostatak učitelja nam i uzora. Možemo li se tješiti time što je Radovan Ivančević u svojem životu osvario impozantan opus i što nam je dao primjer ponosna držanja u znanosti i etičkog ponašanja u struci? Možemo li se hrabriti i mi snagom koju je pokazivao do svojega posljednjeg dana, posljednjeg daha, i voljom kojom je svladavao nedaće što su ga od rane mladosti pritiskale?

Začuđenost i zadivljenost ostavštinom

Bol zbog gubitka uvećana je blizinom i sviješću da je mogao još mnogo toga učiniti. Ali na ovom posljednjem rastanku moramo ostati začuđeni i zadivljeni svim onim što je poduzeo i ostvario, moramo u mislima preletjeti trenutke koje smo podijelili i pokušati sagledati što smo sve od njega dobili, mi pojedinci, znanci i prijatelji, kolege i učenici, i čitava zajednica, ona uža, stručna, i ona najšira, čak ne ni nacionalno i jezikom ograničena, jer je Radovan Ivančević pisao i govorio tako da bude shvatljiv mnogima, a obraćao se ljudima širom svijeta.

Kao nastavnik, rođeni govornik i uvjerljivi pedagog, pa i andragog, pomogao je formiranju niza naraštaja budućih stručnjaka, ali je svojim zaraznim šarmom približio umjetnost i mnogima koji joj možda nisu bili skloni. Među prvima se otvorio i novim medijima i novim načinima komunikacije, te je za bolje poznavanje čitave hrvatske umjetnosti učinio više od bilo koga prije njega. Njegova javna predavanja, nastupi na okruglim stolovima i simpozijima, kritičke i polemičke intervencije odjekivale su i mijenjale javno mišljenje. Njegovi filmovi i televizijske emisije popularizirale su i divulgirale inače složenu problematiku klasičnog i suvremenog stvaralaštva, a Ivančević je bio od onih koji nije dijelio dijakrone naslage od aktualnosti. Upravo u arganovskom smislu shvaćao je povijest umjetnosti kao kritiku na djelu, a kritiku moderne umjetnoati nije dijelio od obaveznog povijesnog uvida.

Kao znanstvenik radio je specijalistički na nekoliko područja, od istarske godičke arhitekture do dalmatinske renesansne skulpture, od zagrebačke škole crtanoga filma do zagrebačkog modernog graditeljstva, od urbanističkih analiza do ikonografskih studija, od atributivnih priloga do teorijskih prinosa. Međutim, ne samo što nije zastao na uvažavanim i cijenjenim pojedinostima, nego je prvi u našoj znanosti izvršio epohalni zadatak pisanja sinteze i temeljene valorizacije cjelokupne naše umjetničke baštine. Njegovo Umjetničko blago Hrvatske pravi je tezaurus nataloženih kreativnih vrijednosti, a uz veliki niz tu obrađenih spomenika ono je i svojevrstan spomenik svojemu autoru, djelo koje će zauvijek svjedočiti širinu i lucidnost njegovih znanja i zanimanja.

Aleši, Firentinac, Dalmatinac i Planić

Kao znanstvenik proučavao je posebno strastveno i duboko nekoliko pojava i figura. Gotovo opsesivno bavljenje šibenskom katedralom i trogirskom palačom Ursini urodilo je vrlo određenim profiliranjem Andrije Alešija, Nikole Firentinca i Jurja Dalmatinca, kao što ga je sustavno proučavanje hrvatske arhitekture konstruktivizma dovelo do posebna uvažavanja organsko-racionalističke komponente Stjepana Planića. Bez pretjerivanja smijemo kazati kako je u Jurju Dalmatincu i Stjepanu Planiću Radovan Ivančević našao idealne junake, svoje duhovne heroje, kako je empatijski ušao u njihove kreativne svjetove, kako je prepoznao i reinterpretirao im opuse po mjeri vlastite osjetljivosti i vlastitoga životnoga uloga, gotovo krvotoka. Isto to možemo reći i za njegovo čitanje predvodničkih i prekretničkih studija Ljube Karamana i Milana Preloga. Svoje strukovne svjetionike častio je ljubavlju i razumijevanjem, nalazeći u njima poticaje za svoj temperamentniji angažman.

Kao čovjek i kao intelektualac opće prakse Ivančević je došao na glas smjelim zahvatima u javni prostor. Nije bilo problematike za koju se osjećao kompetentnim, a da se on ne bi oglasio. Destrukciju i aroganciju doživljavao je ne samo kao povredu ambijenta ili spomenika, nego i kao osobnu uvredu, pa je žustro i žestoko reagirao u nizu navrata, od pitanja Tkalčićeve i Paromlina, preko Tomislavca i trga pred Burzom, pa do Mimarine zbirke i Medvedgrada, Marulićeva spomenika i mijenjanja imena ulicama, Meštrovićeva Doma umjetnosti i mosta u Mostaru. Razna rušenja u uništavanja stimulirala su njegov etos za afirmaciju vrijednosti i zaštitu ili obnovu svih spomenika, nezavisno od njihove provenijencije, a zalaganje na tom polju donijelo mu je konačno i neka priznanja, a još više zadovoljštinu da ni na tom planu nije radio uzalud.

Ulaganje u život

Kao prijatelj bio je zahtjevan, istodobno blag i strog. Tijekom više od četrdeset godina poznanstva i druženja znali smo se i plodno svađati i razumjeti kroz neizbježne različitosti. Nisam sreo slobodoumnijega i slobodnijega čovjeka, čestitoga građanina po odgoju i toleranciji, po shvaćanju dužnosti i obveza, no koji nije podnosio izvanjske autoritete i nije se plašio pritisaka ni slijeva ni zdesna, ni u prošlim režimima, ni u novijim vremenima. A smjelo je prihvatio i bolest od koje je u mladosti pobolijevao, a stoički je gledao i u završetak svojih zemaljskih dana, žaleći ponajviše zbog nedovršenih projekata i zbog odvajanja od bližnjih, svojih najdražih.

Kako, Radovane, da ti zahvalim na povjerenju s kojim si me primao, na danima što smo ih zajedno proveli, na susretima kod kuće i na faksu, na druženjima u Dubrovniku i na Rabu, u Stonu i mom Starom Gradu, u Ravenni i u Firenci, na posuđenim i darovanim knjigama, na ponuđenim i otvorenim razgovorima. U intimniju dimenziju svoje osobnosti pripada i iznimno poznavanje lijepe književnosti, ljubav za tekst (jer i sâm si bio i skrupulozni i dosjetljivi pisac). Mogu li se rastati od tebe, a ne spomenuti kako si svojski interpretirao i napisao esej o Krležinu Na rubu pameti, kako si mi poslao Queneauove Stilske vježbe u Vranje, kad sam služio vojni rok, kako smo se prepirali oko Heideggera i Sedlmayera, a slagali oko Borgesa i Aiméa, kako si mi hvalio Calvina i Tabucchija?

Razumije se, ipak nisi bio isključivo ili pretežno knjiški čovjek. Ni tvoje djelo nije sve stalo na papir, premda dvadesetak knjiga, monografija i udžbenika i dvjestotinjak studija, interpretacija i polemika tvore upravo impresivan saldo. Ulagao si ponajprije u život, u život spomenika i život umjetnosti također, ali i u živote drugih i srećom ti je barem dijelom uzvraćeno, kako poštovanjem stručnih krugova i zanosnim primanjem tvojih slušalaca i studenata tako, i još više, ljubavlju tvoje kćerke Ive, koja je svoj rad ponosno po tebi odmjeravala, i tvoje supruge Mije, koja je požrtvovno i predano posvetila tebi svoje najbolje snage.

U ime živoga traga što ga ostavljaš, u ime duha koji nadživljuje zemna ograničenja, neka ti je laka zemlja i vječna ti slava.

Tonko Maroević

Radovanov portal

Radovanu Ivančeviću in memoriam

Što je bilo daleko, došlo je blizu: preplavljuje nas i otplavljuje. Struja vremena odnijela je Radovana Ivančevića: i gledamo se nijemo, falimo mi sami.

Nakon smrti profesora Preloga Radovan Ivančević bio je središnja osoba povijesti umjetnosti u Hrvatskoj. To središnje mjesto ne stječe se brojem znanstvenih radova, citiranošću u odgovarajućim časopisima, prilježnošću u fusnotama. Iako sve to ima svoju težinu, i iako je on sam u tom smislu prevršio životne norme. Taj se položaj stječe traženjem mjesta za struku u životu, radom na značenju struke za sudbinu zajednice. Povijest umjetnosti u Hrvatskoj ima, gledano i iz europske perspektive, dugu i časnu tradiciju. Ali nikada kao sada ona se nije nalazila na tako trusnom tlu rasprodaje baštine i u tako teškom vremenu trgovanja indentitetom. Radovan Ivančević, nezavisan o ideologijama i režimima, član virtualne stranke nezavisnih intelektualaca koju je izmislio i sažeo u kratici SNI, bio je baštinik par excellence. Jer kao da je o sebi govorio kad je napisao: »Ne pripada nam kulturna baština samo time što smo se slučajno na ovom tlu zatekli ili ovdje rodili: i prošlost se mora rekreirati u duhu da bi nam zasluženo pripala. Stvaralaštvo naših predaka pripada nam samo toliko koliko smo ga istraživanjem i interpretacijom duhovno posvojili.«

Tražitelj istine djela

Radovan Ivančević bio je veliki čitač znakova, neverbalnih pisama. Povlastica je povijesti umjetnosti da tako stvara meritorne društvene dijagnostičare. Bio je tražitelj istine djela, koja se nalazi u odnosu strukture i prizora. Povlaštena mu je tema bila consecutio temporum ili slaganje vremena, to jest prepoznavanje suvremenosti u prošlom i potencijala svevremenosti u sadašnjem. Usklađivanje u prostoru, i u duhu, nije vidio u formalnim i stilskim analogijama ili u lakim kontrastima, nego u dijalogu kakvoća. Zahtijevao je krajnje proširenje polja usporedbi, jer ne manje od svijeta mora biti naše dvorište. Dehijerarhizirao je motive proučavanja, vrednujući znakovitost malih stvari. Bila mu je svojstvena briljantna britkost refleksa i formulacija. Umjesto patetike i akademske suhoće zračio je onim najrjeđim, humorom i lakoćom. Obraćao se mnogima, koristeći i preoblikujući nove medije. Tako je jedna od njegovih zadaća bila podizanje kriterija. Onome što bi prepoznao kao vrijednost bio je odan i lojalan do kraja. Bio je spreman na visoke cijene ozljeda i opraštanja. Pripadao je, među zadnjima, svijetu u kojemu se nije prešućivalo tuđe dobro niti zatomljivalo divljenje, u kojemu su se poštovali i pamtili prethodnici i učitelji, u kojemu je konkurencija vrlina bila jača od one za poziciju i probitak. Izborno mu je doba možda bilo ono što ga je Flaubert očitao između starih bogova i novoga boga, kad je postojao samo čovjek: Hadrijanovo doba. Ljudsku mjeru tražio je u svemu, zalažući u toj potrazi jedinstvo života i profesije (tj. onoga što se ispovijeda). Smatrao je da je pojedinac svojim životom odgovoran za moral zajednice kojoj pripada, jer se svaki prosjek izračunava iz pojedinačnih visina: afirmirao je princip podmetanja vlastitih leđa, kao u slučaju mostarskoga mosta, ne razmjenjujući krivnje, ulažući, bez odgode i bez čekanja tuđih gesta, u univerzalno dobro.

Sintezna povijest hrvatske umjetnosti

Imao je za to svako pokriće. Volio je Hrvatsku kao malo tko, ali kao ogledni uzorak povjerenih nam vrijednosti. Borio se za prisutnost hrvatske baštine u dvjema daljinama: u našoj svijesti i u svijetu. Prvi je nakon Kukuljevića napisao sinteznu povijest hrvatske umjetnosti. Neopisivom energijom u ostvarivanju vlastitih projekata, ponekad vlastitih protesta, do zadnjega je časa ispravljao prešućivanje hrvatske komponente u kulturi globusa. Njegov nedavni dodatak velikoj Jansonovoj povijesti umjetnosti svijeta tome je gotovo bolan dokaz.

U tome dodatku nalazi se dvostruki Radovanov portal. Jedan je onaj trogirskoga majstora koji u luneti katedrale, kako svijetu pokazuje Radovan Ivančević, nije uime spasa prijetio strašnim sudom; nego je isklesao prizor rođenja, radost i nadu novoga života. Ta radost drugi je Radovanov, Ivančevićev portal. Radovan Ivančević bio je mlad, bio je spreman zanijekati se i zanositi do kraja života. Vjerovao je u snagu pojedinca, u moć i smisao geste, u združivanje dobrih sugestija. Portal nam je ostavio trajno otvorenim, otišavši sam nekamo u smjeru i u smislu zvonika.

Radovane dragi, kad si pisao nekrolog Stjepanu Planiću, rekao si da je žalost nedolična, upućujući od tijela na djelo. Iz tvoga djela spoznavat ćemo se u svome najboljem, bit ćemo svoja nepodmirljiva mjera. Neka ti bude dobro u našim dušama. Radovane, lak ti bio zrak.

Željka Čorak