Špag u džepu

Čudo jedno koliko bliskosti (pogotovo u siječnju) osjećam s frajerima iz Dubrave (nekoć i mojega kvarta) okupljenima u bendu Prljavo kazalište: »Kroz moje prazne džepove vjetrovi mi prolaze, a kroz cipele kiše jesenje«. Džep. Orijentalizam: tur. cepNäyb — torba. No imamo li neku riječ za džep dok k nama još nisu bili prodrli turcizmi? I kada se uopće javlja taj modni detalj u današnjem obliku — prorez u hlačama ili kaputu — u koji trpamo razne sitnice? Zanimljivo putovanje po rječnicima koliko i po kostimografskim priručnicima. U kojima sam otkrila da džepovi kakve danas poznajemo nisu stariji od 17. stoljeća. Prije toga i muškarci i žene imali su kese, vrećice koje su visjele o pojasu, kadšto i do gležnja. Tada se kradljivci intimnih predmeta iz toga visećeg magazina nisu zvali džepari kao danas nego sjecikese. A ako se u toj kesi, ćesi (tur. kese, perz. kise — torba, torbica, vreća, vrećica, novčarka) nalazio duhan, onda se spremište zvalo duhankesa / duvankesa. Teško i kumu kojemu izgori kesa, jer on u svatovima mora dobrano odriješiti kesu — plaćati na sve strane. Čovjek bi pomislio da je Musa Kesedžija tako nazvan i da je dospio kao junak u narodne pjesme zato što je bio najbolji kradljivac novca. No nije. Kesedžija, doduše, znači onaj koji odsijeca, ali figurativno to znači dobar borac (koji siječe glave protivnika — tur. kesici — onaj koji siječe; kesmek — sjeći).

U tobolcu i u ćemeru

Novac se nosio i u tobolcu, valjkastoj kožnatoj vrećici u kojoj su se nosile i strijele i pisma, a ženka tobolčara (npr. klokana) nosi u njemu svoju dragocjenost — mladunče. Vrećica u kojoj se držao novac, ali i barut, zvala se i mošnja (prasl. mošna, rus. mošná — vreća, polj. moszna, lit. makšna — međa, korica), kako i danas glasi eufemizam za skrotum (lat. scrotum), vrećicu u kojoj su muške spolne žlijezde (testisi) — mošnja i mošnjice. Osnova je *maq — kesa od kože — koja se deklinirala po S-deklinaciji (kao tĐlo, tĐlese), ali je raširena i bez toga proširenja s, npr. u stvnjem. mago, nvnjem. Magen — želudac. I želudac je, naime, nekomu vreća bez dna.

U Dobrinju na otoku Krku, prebirući sa susjedama po osušenim mahunama graha, čula sam da ondje za mahune kažu mošnice. I sama ma(h)una, mihunja, krije u sebi kao u mješinici zrna graha.

Kad je hadžija odlazio na hodočašće u Meku da posjeti sveto mjesto Ćabu, vezao je oko pasa ćemer, prošiveni kožnati ili platneni pojas u kojem se nosio novac kad se išlo na put. Ćemer (tur. i perz. kemer — pojas) vezao se ispod odijela i u njemu su se nosili zlatnici.

Danas nam je taška posebna vrsta torbe, uglavnom školska, poslovna i ženska (kao modni detalj uz žensku odjeću.). Taške su nekima (ne snebivajte se!) i jedno starinsko jelo: pekmeztačkrle, kuhani jastučići od tijesta punjeni pekmezom od šljiva. No u njemačkom die Tasche znači i džep, pa se tako i njezine izvedenice vrte oko džepa: Taschengeld, džeparac; Taschenlampe, džepna svjetiljka, baterija; Taschenmesser, džepni nožić; Taschenbuch, džepni notes; Taschentuch, rupčić; Taschenuhr, džepni sat; Taschenausgabe, džepno izdanje; Taschenformat, džepni format. Tasche može biti i drugi dio složenice, npr. Geldtasche (razg. geldtašn). novčarka, novčanik. Očito i taška varira u veličini, jer u talijanskom tasca može biti i torba i džep.

Kapsula i kap(i)sla

Zanimljiva je češ. riječ za džep — kapsa, lat. capsa, što je značilo torba, škrabica, ali i kovčeg, kutija za knjige. Umanjenica capsula (lat. kovčežić, sandučić, škatuljica, mali tok) dala je u farmaciji kapsulu, košuljicu, čahuru za lijekove u prašku ili tekućini koja se guta zajedno s lijekom (u anatomiji također čahura), a u svemirskoj tehnologiji kabinu svemirskoga broda. Kapsla (kapisla) baš i nije bezazlena. Taj mali metalni cilindar napunjen eksplozivom služi kao upaljač koji na udarac pali barut u metku ili patroni vatrenog oružja. Stvar je vrlo primjenjiva i u obijanju kasa, u kojoj se (jezično) također krije lat. capsa — kovčeg. No capsarius je u starom Rimu bio sasvim miroljubiv rob koji je pratio dječaka u školu.

Koliko god se u hrvatskom jeziku udomaćio džep (i kao žep, npr. u kajkavskom — »karta mi je v žepu«, i kao žepovina — tkanina za džepove), ostaje pitanje s početka: imamo li riječ za taj pojam koja nije turcizam? Imamo. Ona se i danas čuje u Dubrovniku i okolici te u Boki. To je špFg (drugo je špâg). Stsl. čpag značio je prsni oklop (Brustharnisch), no kako mu neki jezikoslovci izvode podrijetlo iz ie. *kaip — cijepati + ag, taj je oklop očito imao i neku funkcionalnu pukotinu.

Slovenci danas također kažu žep, no imaju i »svoj« izraz: varžet, aržet i varžat (oko Bleda). Riječ je njem. podrijetla: Arschsack (Arsch, rit, guzica + Sack, vreća), što je prvotno značilo guzni džep (početno v je proteza). Imaju i poslovicu »oko riti u varžat« (kad se vrtiš u krug, a stvar ti je ispred nosa). No svi na vlastitoj koži ipak bolje osjećamo frazem lupati (koga) po džepu (špagu, kesi) ili po onom što je u njemu (buđelaru — lat. pugillares, što je nadohvat ruke, novčarka, lisnica, takuinu — tal. taccuino, isprva džepna bilježnica, kasnije i novčarka, ili šlajboku — njem. Schreibbuch, također prvotno notes, a kasnije novčarka, lisnica). Značenje mu je jednoznačno i nepogrešivo, a prožima poput kvasca pripadnike svih dobnih skupina naše jezične zajednice, ujedinjene u solidarno bratstvo po financijskim mukama.