Škola za mušketire

Škola za mušketire

Uz poruku: bolje ljubav nego rat, koju režija ističe više od mušketirskih mačevalačkih parada i uznositih gaskonskih samohvala, predstava nudi i uvid u dirljivu ljubavnu priču s patinom prošlosti i svježinom mladosti

Može li se glasoviti Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda, u nas popularan u prijevodu Ivana Kušana, zapamćen po ulozi Mustafe Nadarevića u davnoj, blistavoj predstavi HNK u Zagrebu (gdje mu je partnerica bila Dubravka Ostojić), u skladu s današnjim kazališnim prilikama i mogućnostima svesti na kraticu, namijenjenu maloj pozornici i đačkoj publici, koja legendarnoga neoromantičnoga junaka stiha i mača možda pozna samo iz filma?

Zid kao akter

Pokušali su to u adaptaciji za četiri lica mladi glumci u režiji Ivice Šimića na pozornici Male scene, a na poticaj iz teksta Joa Roetsa (prema podacima na kazališnoj cedulji, kazališnoga direktora u Antwerpenu, autora niza scenskih prilagodbi klasika), koji daje mogućnost relativno malim sredstvima postići višestruki, ponajprije pedagoški učinak. Uz poruku: bolje ljubav nego rat, koju režija ističe više od mušketirskih mačevalačkih parada i uznositih gaskonskih samohvala, predstava nudi i uvid u dirljivu ljubavnu priču s patinom prošlosti i svježinom mladosti, a mladim glumcima daje prigodu da — umjesto u alternativi poput većine njihovih vršnjaka — profesionalno nastupanje započnu s djelom, oslonjenim na bogatu kazališnu tradiciju, odnosno s ulogama povijesno obilježenim moćnim glumačkim osobnostima od Coquelina do Depardieuxa i njihovih partner(ic)a.

Pri ostvarenju te, koliko pedagoške, toliko kulturološke zadaće, režiji najviše pomaže scenografija Dinke Jeričević, umjetnice koja je tom kazalištu stalan oslonac, od njegova osnutka, odnosno lirski lepršave Habunekove predstave Marivauxa do današnjega suho didaktičnog Rostanda u obradi, te bi se kroz njezin rad, prilagođen svakovrsnim repertoarskim zahtjevima, najbolje mogle ocrtati mijene i traženja u djelovanju Male scene. Glavni element predstave ovaj put je, barem za prostor Male scene, vrlo veliki, ukošeni sivi zid koji jednako kao antologijski zastor — uhoda u Hamletu Ljubimova govori o čemu je tu zapravo riječ. Metalnoga izgleda, hladan i nepokretan, taj je zid ukrašen otvorima poštanskoga sandučića za ljubavna pisma i manjima iz kojih će na zvukove rata u urednom nizu kao iznenadna prijetnja proviriti mačevi (to više zastrašujuće s obzirom na to da je Roksana zaljubljeno izjavila kako i ona želi »pribivati« bojnom okršaju) omogućuje režiji brze i učinkovite promjene situacija u kojima zid sudjeluje gotovo kao glavni akter. Zid čini neutralan okvir prostoru za igru, a zajedno s tim asocira na bešćutnost ratnih vremena, nesklonih ljubavi.

Mlade snage

Iako to nije bilo baš lako, glumci su u svakodnevnim, blago stiliziranim kostimima, dolično odoljeli konkurenciji nametnuta sivila. Jednako u početnom i završnom prizoru s mikrofonima, koji stavljaju zbivanje u okvir snimanja radio — drame, kao i u scenski odigranim ilustrativno dramskim prizorima, uspjeli su prijeći rampu i tijekom predstave sve više emotivno angažirati publiku. Nema nikakve dvojbe da su se unatoč u nekih odveć vidljivoj premijernoj tremi Nikša Butijer (Cyrano de Bergerac), Nataša Janjić (Roxane), Ivan Glowatzky (Baron Christian de Neuvillette) i Danijel Radečić (Comte de Guiche) predstavili kao glumci o kojima bi se, kao i o onima koje se vidi na uspješnim ispitnim predstavama, moglo još mnogo čuti. Svi su bili na profesionalnoj razini, a stupnjevanje ocjena zasad je bolje ostaviti pedagozima. Prijevodom adaptacije u predstavi sudjeluje Maja Oršić Magdić, glazbom Igor Karlić, kostimima Hana Letica, koreografijom Larisa Lipovac.

Uzgred rečeno, o negdašnjem Cyranou Mustafe Nadarevića jamačno je mnogo zapisano. Jedna anegdota vjerojatno ipak nije. Zbilo se to u Sarajevu. Na konferenciji nakon festivalske predstave dugotrajnu učenu raspru o tome zašto se u posljednjem prizoru Cyrano demaskirao, odnosno pojavio bez dugoga nosa, Mustafa Nadarević, dobivši posljednji riječ, prekinuo je izjavom kako je problem u — nekvalitetnom ljepilu. S obzirom da je igrao Cyranoa koji izlazi iz radiodrame, Nikši Butijeru dugi nos nije nedostajao. Pa ipak legendarni je rekvizit jednako nerazdvojan od te uloge kao što su to i mušketirski kostimi i maštovita slikovitost i dinamika izvedbe, što je, parodirajući i sama sebe, zahtijeva izvorni Rostandov tekst. Adaptacijom reduciran na neke vrste radiodramu namijenjenu pozornici, taj komad u strogoj jednostavnosti režije bez slobodnijega zamaha igre kao da na stanovit način sam sebe demantira.

Marija Grgičević