Samo da se kralju gluma svidi

Samo da se kralju gluma svidi

Zbog čega je višečlani institut Direktora Drame HNK Split posegnuo za komadom Ferenca Molnára Liliom, možemo samo nagađati, ali nikako ne i znati. Znati možemo tek to da nas je obećana melodrama o ljubavi, a ne o nasilju Lilioma nad ženom i kćerkom — kako je to nekako publici sugerirano oslonom na autorova nastojanja da jedan svoj nasilnički čin u braku spisateljski tako prikaže — ostavila posve ravnodušnima. Dogodilo se, dakle, ono što je tromisleći direktor Drame najmanje mislio da će se dogodi — ako dobro mislimo da je radi drukčijega mišljenja komad stavio na repertoar.

Srcedrapateljna psihologiziranja

Ali to što se predstavom dogodilo nije se dogodilo samo zbog toga što su se autorova srcedrapateljna psihologiziranja i poetiziranja pokazala odveć (melo)dramatski nemoćna da bi uzbudila gledateljevo stotinjak godina bremenitije iskustvo od njegova (komad je napisan 1910) o svim mogućim nijansama ljubavi i psihološkim zamjenama jednog afekta drugim. Jer još bi se moglo računati na stanovit broj onih, samozavaravajućih, koji (koje) udarce po svom tijelu tumače kao milovanja i koji su spremni o tim i takvim »izljevima ljubavi« kazati isto ono što na kraju komada kaže Liliomova supruga Julije pozivajući općinstvo na plakanje: »Moguće je, dijete moje, da te netko udari, a da te to ipak baš ništa ne boli.« Drugi razlog zbog kojeg se s ovom splitskom kazališnom produkcijom dogodilo to da se u kazališnom smislu nije dogodilo ništa jest taj što se režija zapravo uopće i nije bavila dramom, nego sama sobom. Redatelj Lary Zappia ne istražuje komad. Ne preispituje mogućnost međuljudskih odnosa lica. Ne personalizira ih. On i ne pokušava Molnárove kombinacije i spekulacije glumačkim sredstvima oblikovati do kolike-tolike uvjerljivosti. Ne trsi se napraviti ih zbiljskim i privesti gledateljstvo makar do (plemenite) opsjene glumom. Njega zapravo to i ne zanima. On se bavi režiranjem vizualnoga koncepta predstave Dalibora Laginje i Desni Šesnić(tako je, naime, ono u što smo gledali imenovano u cedulji predstave). A taj koncept od sama je početka zamišljen kao nekakav dans macabre u nekakvu morbidnom cabaretu u kojem je režiji bilo sasvim zgodno (valjda je mislila da je to i bezgrešno) zaobilaziti dramu, pa čak i ono što se više nije moglo ni zamišljati kao zbivanje komentirati iznenadnom razotuđujućom pjesmom, onako brehtovski.

U takvoj vizualizaciji u kojoj je glumac (odnosno dramatis persônae) sveden na figuru za popunu slike i oslonac za neprekidnu i nametljivu vibraciju zvuka, koja je promovirana do znatno važnije priopčiteljske funkciji priče i duševnih stanja lica od sama glumca (skladatelj Duško Repotec Ute), drama zaista nije imala nikakvih izgleda. U službi zvukovlja i predstavnog koncepta koji se bavio iluminacijom i osvjetljivanjem sama sebe, a ne lica drame, glumci su se doimali kao govorni aktivisti na nekoj davnoj svečanoj akademiji prepunoj ideološkog naboja. I našavši se u takvoj situaciji oni su sugovornicima tek odvikivali odgovore na ono što nisu ni čuli ni slušali. No kako je ipak riječ o takvim glumcima koji inače znaju i slušati, i govoriti, i biti dramske osobe, i plijeniti auditorij svojim iskazom, najmanje što se sada može učiniti za posvjedočenje njihove nevinosti u kompleksu takve uporabe njihove vizualnosti jest to da im se imena drže u tajnosti sve do prigode kad će se opet o vrijednostima glumaca moći govoriti s radošću i poštovanjem.

Zašto?

Na kraju za potpisanog ostaje pokušaj subjektivna odgovaranja na pitalicu, a ona bi iziskivala odgonetku čak i da je predstava bila dobra, koja glasi: Zbog čega je, ali i radi čega, takav komad zavrijedio da među svega četiri do pet odabranih djela iz svjetske i naše ponude upravo on bude nezaobilazan u repertoaru HNK Split? I zbog čega, a i radi čega, tako rado na splitske kazališne repertoare dospijevaju djela koja za društveni kontekst vremena predstave ne znače ništa?

A sad mi valja zaključiti pitalicu, ali opet s pitanjem: Zar je zaista tvorcima splitskoga kazališnog repertoara (zar samo splitskog?) toliko stalo do toga da neki Kralj ne prekine predstavu, da ne bude osupnut njome, da Kralju se gluma — svidi?

Ili se možda odgonetka zagonetke krije u vjerovanju da na planetarnoj razini nema ni pojava ni prakse takva činjenja čije bi moralne i povijesne konzekvencije mogle izazvati bilo kakvu dramatsku dilemu našeg čove?

Vlatko Perković