Sadam u Liegeu

I dan danas prebirem po Liegeu, koji je sramota.

Krcat samoće. Krcat psećeg dreka ispod platana. Krcat mutne vode. Još samo nedostaju kamioni u centru. Taj grad sve je dao na tešku industriju, koja je u međuvremenu propala. I ostali su njezini čađavi kosturi koji se teško podnose:

Usred šume dimnjak

od cigle, s bršljanom

koji ga je stisnuo

u podnožju. Kad se sjetim samo onog trga blizu opere sa čeličnim rešetkama i reflektorima, slične onima u konclogoru, pokrijem usta dlanom, kao da ću se nakašljati, a zapravo mi se povraća. Sunce ovdje zalazi od srdžbe građana Liegea. I na svjetlu, pa u mraku, najviše u suton, ovdje je zločin neizbježan. Svugdje. Iza prozora, iza stabla, iza grmlja vreba neka ruka. I stakla bacaju zlokobnu sjenu. Nije slučajno da se Simenon rodio u Liegeu. I tu pronašao sebe. Dovoljno je otvoriti večernje novine. Zaskočiti dijete jednako ići po baguette u pekarnici Kléber. Zadaviti čovjeka jednako popiti šalicu kave u Café Margot. Upucati debelu susjedu jednako nabaviti kolače u patisserie Bonchamp. Ljuske od kestena koje padaju na cestu krhki su ljudski životi. Crna jezgra je unutra. Liege bi me ubio da nisam pobjegao u Aachen. Nestao bih u pocrnjeloj rijeci Meusei, u času kad je jedan veliki riječni brod s psom na pramcu prolazio ispod mosta. Ovako sam se samo smočio.

Aachen mi više nije nepoznanica. Prošao sam ga, malo dotakao. Vidio sam i kip Karla Velikoga nad fontanom. Oko spomenika hodalo je mnoštvo ljudi, sajam rukotvorina protegao se cijelim povijesnim centrom. Kupio sam jednu staklenu kuglu za dar i zatim kušao bijele frankfurtske kobasice. Morao sam ispočetka nešto prezalogajiti. Nastavivši šetnju kroz gužvu, slučajno sam ramenom okrznuo veliku keramičku zmiju na polici, ručni rad. Ona se razbila na podu u komadičke, i trgovac se rasrdio na mene. Stao je vikati, sočno psovati, prijetiti mi. Njegovo zapjenjeno lice tražilo je trenutnu odmazdu. Morao sam mu platiti sedamdeset eura da ga odobrovoljim. Bio je to posve nepredviđen trošak. Koliko je to u srebrnim penniu? (Zajednička moneta koju je utemeljio Karlo Veliki) Zacijelo još više, zbog minule inflacije koja je pojela cijele države i gradove, a kamoli neće stare kovanice. Ponio sam razbite dijelove keramike u torbi da imam nešto za uspomenu od te zmije kad sam je već skupo platio. Možda ću jednoga dana, u mirovini, imati strpljenja i da ju sastavim.

Aachen ima moćnu katedralu. Unutra je veliki luster obitelji Barbarossa. Unutra je tron Karlov i glasovita mađarska kapela. To je tvrda katedrala, najtvrđa na svijetu. Ima velikog brončanog vuka na ulazu koji zovu vučji ulaz. Značenje mi je nepoznato, nisam se ni raspitao zašto vuk stoji na ulazu u katedralu. Ali stao sam razmišljati o Karlu Velikom koji je volio kulturu, a nije znao pisati slova. Za sedamdeset dvije godine svoga života nije naučio čitati slova jer je imao važnija posla oko stvaranja Europe. Iz ove je katedrale krenuo u pohode, na konju, dok ja moram požuriti natrag na vlak.

Sad čekam na kolodvoru i ostaje mi još pola minute do vlaka u Liege. Tamo sam zapravo pozvan, a ne u Aachen, tamo je otvaranje pjesničkog festivala na kojemu moram biti. Kako ću sada preživjeti Liege, u drugom krugu? U šest sati još je jako njemačko sunce. Nikad ga nisam doživio na takav način. Onako je neumjereno, odsječno, grubo, s račvastim jezikom. Ulazim u prazan vagon, gdje se nije teško osamiti. Na putu za Liege, opet me posjetio u mislima Karlo Veliki u pratnji svojih pet zakonitih žena, bile su tu Kimultruda, Desirée, Hildegarda, Fastrada, Liutgarda, i nekoliko konkubina zbog kojih si je nametnuo žestoku pokoru. »Golica te moja prošlost, je li? — upitao me znatiželjno. »I prošle indiskrecije? Koju bi najviše volio uzeti, onako za sebe?«, zacerekao se kralj. »Možda Desirée«, rekao sam kratko da što prije ode i, stvarno, Karlo je potom nestao iza konduktera.

Zastali smo u mjestu koje se zove Pepinster. Vlak onda zavija, tračnice grozomorno škripe. Slažem se, ima smisla putovati da bi čovjek upoznao što više svježih ljudi koje nikad više neće vidjeti. U Liege sam stigao navečer, na svečano otvaranje festivala pjesnika. Bila je to sjajna prilika za upoznavanje. Sreo sam tamo Kacem Abdelaziza u zelenom sakou. Pričali smo o poeziji danas. On je tvrdio da se poezija održala u svijetu zahvaljujući sektama. Sekte se fanatično podupiru. Za poeziju moraš biti više od vjernika, nešto poput Jehovina svjedoka. Složio sam se s njime i nadodao nešto iz vlastitog iskustva... A onda je naglo prešao na politiku. On je neuvijeno i uvijeno za Sadama. Ja sam za Karla, za Europu, ali mu to nisam rekao. Kao što je i on prešutio da je Sadam pobio ili dao ubiti četiri milijuna svojih ljudi. Specijalnost mu je bila ubijanje rođaka, bližih, daljih i najuže obitelji. Tajni agenti presvučeni u civile ispričali bi kakav vic o Sadamu, onako na ulici. Ako običan čovjek to ne bi prijavio policiji, postao bi neprijatelj Huseinovih. Stradali bi on i njegova šira familija. To sam otprije znao (kao i to da je Karlo Veliki bio nepismen), ali nisam mu rekao, iz obzira, vis a vis njega... Nije mi se ulazilo u svađu, pa tek smo se upoznali. Nešto sam promrmljao o Karlovu sporazumu s bagdadskim sultanom iz onog doba, deveto stoljeće, na što je on samo kimnuo glavom. U to doba, teško je bilo spriječiti ugnjetavanje kršćanskih hodočasnika usred islama kao što bi danas teško bilo uhititi Sadama na njegovu terenu, u nekoj dobro skrivenoj rupi, pogovu ukoliko pusti dugu bradu kao pravoslavni prota. No to će se riješiti jednoga dana, ako ne sada, onda na drugom svijetu. Netko će otvoriti usta.