Rješenje za osvježenje

Rješenje za osvježenje

Kad ostavimo po strani polimetrične informacije, javnosti (onoj još zainteresiranoj za kulturna događanja) predstavljena je zanimljiva izložba generacijski bliskih autora (rođenih 1968-1979), koja promiče suvremeno stvaralaštvo i mlađe autore povezane s riječkim podnebljem

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci otvorio je novogodišnju izložbenu sezonu obećavajućim projektom Emerging artists — riječka situacija. Obećavajućim, osobito u kontekstu prilično zaleđene riječke kulturne scene, sa smrzotinama koje su zahvatile vodeće gradske i muzejsko-galerijske strukture te pothladile logističku, koordinacijsku, financijsku, tehničku kao i javnu uspješnost (čitaj: slabašno zalaganje za suvremenu umjetnost i novu generaciju, nejasna i podijeljena upravna struktura, zamagljeno i nestabilno obećanje o izgradnji nove zgrade MMSU-a, nekvalitetna i nepostojeća tehnička oprema...). Kad ostavimo po strani polimetrične informacije, javnosti (onoj još zainteresiranoj za kulturna događanja) predstavljena je zanimljiva izložba generacijski bliskih autora (rođenih od 1968-1979), koja promiče suvremeno stvaralaštvo i mlađe autore povezane s riječkim podnebljem.

Izranjanje, označavanje teritorija

Naziv izložbe »...doslovno, ali i preneseno, označava one koji izranjaju, markiraju područje. One koji postaju prepoznatljivi na likovnoj karti Hrvatske« (Nataša Ivančević, kustosica izložbe). Riječku situaciju prezentiraju radovi Nemanje Cvijanovića, Tomislava Ćurkovića, Igora Eškinje, Dejana Kljuna, Melinde Kostelac, Davida Maljkovića, Dunje Sablić, Damira Stojnića i Edvina Šabanovića te Nikole Ukića, devetoro umjetnika življenjem i/ili školovanjem povezanih uz Rijeku.

Njihova djela, uglavnom nastala upravo za ovu izložbu, razumljivo su divergentnih formalnih uobličenja, ali pokazuju slične strukturalne zakonitosti (kombinatorika elemenata kao znakova, često disparatnih), izražajnost brzog autorskog inputa (žustra stvaranja situacije), metodu simulacije određene ideje koja se realizira putem novih medija i prostorno-vremenske ekspanzije (većinom su zastupljene instalacije, videoradovi, intervencije...). Ponajviše zbog objektivne potrebe za vremenskokritičkom distancom te u manjoj mjeri iz osobne radosti radi inauguracije novih pojava u muzejskim institucijama, u smislu detaljnije analize strateški zaobilazim pojavnost nedorađenosti, površnosti, neuvjerljivosti i nedorečene kaotičnosti koja se dijelom može prepoznati u nekih emerging artists.

Kao prvi izranjajući, postavom u predvorju zgrade, istaknut je Nemanja Cvijanović s videoinstalacijom opisnog i konotativnog naziva Pittore, Ebreo, comunista. U društveno-kulturološkom smislu rad tematizira upitnu sudbinu biste Moše Pijade, djela mračnodobno isticana kipara Antuna Augustinčića. Nekad aktualna, danas uklonjena iz predvorja zgrade Muzeja, u Cvijanovićevoj simulaciji hiperbolički je vezana (snimkom i smještajem) uz bivšu lokaciju lokotom i lancem te se može iščitavati u više smjerova (kao prolaznost političkih vjetrova s hipotetičkom ironičkom aluzijom i na današnje vrijeme, kao parodija na ambivalentne ideološke vrijednosti, od kojih preostaju samo slike kao skrivene uspomene...)

Vizualno privlačenje

Računalno obrađene fotografije i razvedene skulpture (organskih i geometrijskih formi) Nikole Ukića problematiziraju čistu likovnost (u smislu strukture i teksture elemenata). Radovi Bez naziva, kao korespondirajuća cjelina, imponiraju aktivnim zauzimanjem izložbenoga prostora te taktilno-vizualnim angažiranjem promatrača. Suvereno uređene i varirane fotografije kamenja (lambda print) te različito perforirane mase (poliuretanski materijal) djeluju umjetno, programirano taktom doba koje diktira sve moguće metamorfoze.

No kvadrat, ready-made objekt Dejana Kljuna, zanimljiv je u idejnom smislu na razini poigravanja značenjima i premještanja svakodnevnih sadržaja u izložbene prostore. Autor preuzima industrijski proizvod (parket) te građansku udobnost uređuje kao zidni objekt sastavljen od manjih uokvirenih kvadrata usloženih od aksijalno različito usmjerenih letvica. Može li kao takva inačica, koja u izvedbeno oblikovnom smislu djeluje nedostatno, bez obzira na ritmičnost i varijabilnost komponiranja te moguću simboliku broja četiri kao principa strukturiranja, preživjeti današnje i zaživjeti u sutrašnjem umjetničkom djelu, pokazat će vrijeme.

Damir Stojnić predstavlja se računalnom animacijom Wallsavers (videoprojekcijom u koautorstvu s Edvinom Šabanovićem), odjevnim predmetima, te slikama Screensavers. Jednostavna likovna sredstva i oblikovanje (načelo multiplikacije motiva te kontrast linijski definiranog znaka u jednoj neboji, i podloga tj. scenska površina u drugoj), potpuno imanentni i prepoznatljivi dio njegova stvaralaštva, određuju prezentirane radove. Dva uniseks-odijela Skin Scraper i Skin Saver tretirana su u smislu strukturiranja slika, ali dekorativnom vizualizacijom i tehničkom izvedbom ne prelaze u umjetničku galaksiju, a čista ideja kao kod Igora Eškinje nije dovoljno likovna, ni uvjerljiva, da bi u pojavnom smislu zaokupila osjete i misao.

Eškinja dojmljivim i promišljenim site-specific slikama Bez komentara 1 i Bez komentara 2 intervenira na građevnom tkivu interijera. Prikaz stilizirane ljudske figure u pejzažu (koja djeluje kao negativ unutar psihološki dojmljiva kolorističkog kontrasta) aktivira i dodatno opterećuje formu, funkciju zida. Bez komentara 2 također komentira arhitekturu Muzeja. Reflektivnom žutom folijom signalizirana je site-specific intervencija unutar pregradnih niša izložbenoga prostora.

Različiti žanrovi i mediji

U drugom dijelu izložbenog prostora postavljena je fotografska dokumentacija prostorno-grafičke akcije Melinde Kostelac www.ater.iranje, izvedene na zapuštenoj lokaciji Školjića u Rijeci. Odabrano urbanističko-arhitektonsko tkivo, važnoga povijesnog i geografskog konteksta, polazište je ludičkoj igri šifriranja i dešifriranja odnosa arhitekture i okoliša, kulture i prirode, afirmacije slijeda te isprepletanja prošlog, sadašnjeg i budućeg. Pseudomontaža novih elemenata (plavih balona na postojeću arhitektonsku strukturu koja asocira na oblik broda) reflektira umjetničko istraživanje grada kao organičke strukture u kojoj je označeni objekt prepoznat kao nositelj značenja i osobne umjetničke vizije.

Ambijent Tomislava Ćurkovića Drugo putovanje H. Mouhota bavi se demistifikacijom umjetnika, umjetničkog djela i slikarskog sadržaja. Umjetničko i povijesnoumjetničko preispitivanje režirano je kombiniranom tehnikom, osmišljenom u kolažu ili assemblageu. Klasici: Toulouse, Dubuffet, Tizian, Soutine, Redon... dio su civilizacijske slagalice mrtvog umjetničkog korpusa sređena muzejskom dokumentacijom i mjestom u institucionalnom prostoru. Otuda nomenklatura (broj, naziv i ime muzeja) te preuzimanje dekontekstualiziranih leptira (detalja slika poznatih autora). Uporabljeni motivi (cigarete, ljušture, bačva za otpad...) i materijal (glina, najlon, kosa...) u postavljenim radovima čine groteskni splet različitih opozitnih parova (prirodno i umjetno, organsko i anorgansko, osobno i tuđe, afirmirano i svakodnevno...), koji suočava potrošača (autora i promatrača) s vlastitom i baštinjenom škrinjom spomen-ploča. Pronađeni, odbačeni i preuzeti sadržaji ujedno su metafora koja se može iščitati kao varijabilni, ali i ukorijenjen uzorak ponavljanja i međuutjecaja umjetničkog stvaralaštva (objekt u obliku maske sašiven od multipliciranih kružno uslojenih motiva drugih slikara, koji iz daljine daje apstraktnu dimenziju poništenu, odnosno preoblikovanu predlošku).

Uspavana trka, ambijentalna videoinstalacija Davida Maljkovića, otvara drugačije dimenzije u njegovu radu, različite od dosadašnjega slikarskog angažmana. Novi akustički, vizualni i prostorni prodori stvaraju montažom kontrasnih elemenata (statična karting-vozila, prostor obložen spužvom, buka vožnje i videozapis monotone radnje vozača) grotesknu situaciju koja narušava čovjekov integritet.

Za razliku od agresivne dimenzije i više usputnog aktiviranja recipijenta, multimedijalna instalacija i CD-ROM Vila Velebita Dunje Sablić djeluju osobnijom interpretacijom (potaknutom obiteljskim uspomenama), koja je ujedno sadržajno i tehnički pomno složena. Iz događaja preuzeta iz zbilje (nesreća broda Velebit) razvija se kompleksno razrađena prezentacija priče u priči, ipričana na različite načine i iz više perspektiva. Vila Velebita obuhvaća različite digitalne zapise, obiteljske fotografije, osobne zabilješke i dokumente. Dunjin ambiciozan projekt pruža sugestivno koračanje kroz prošlost, uređeno autoričinim vođenjem kroz jedan prošli trenutak.

Za kraj teksta i sadašnji trenutak preostaje zaključak o realnoj potrebi za većom realizacijom takvih projekata i za više ostvarenih obećanja, ali pitanje kako će manekeni sa žezlom shvatiti i rješavati programe u kulturi ostaje netaknuto.

Ksenija Orelj