Raskošan zbornik

Raskošan zbornik

August Šenoa, Nepoznati rani radovi na češkome i njemačkom jeziku, prir. Miroslava Tušek, ŠK, Zagreb, 2003.

Nedavno je domaćoj kulturnoj javnosti predstavljen zbornik dosad manje poznatih i sasvim nepoznatih priloga hrvatskoga književnika Augusta Šenoe koji su bili objavljeni u češkim i austrijskim časopisima i novinama u razdoblju od 1860. do 1866. godine. Riječ je o člancima, kritikama, osvrtima, bilješkama i dopisima koje je Šenoa tijekom boravka u Pragu i Beču pisao i objavljivao u tamošnjoj periodici kao njihov suradnik, ili kao urednik a koji su dosad bili izvan pažnje stručne javnosti zbog njihove nedostupnosti, odnosno nepoznavanja.

Znanstvenica dr. Miroslava Tušek književnoj je stručnoj javnosti poznata u prvome redu po istraživanjima Šenoina života i rada izvan Hrvatske, rezultat čega je njezina studija Šenoino praško razdoblje (1988), u kojoj je, između ostaloga, upozorila na znatan Šenoin dotad nepoznati korpus u praškoj periodici. Tragom tadašnjih spoznaja autorica je u sklopu projekta Sabrana djela Augusta Šenoe, koji je pri Akademijinu Zavodu za književnost i teatrologiju još 1991. otpočeo akademik Dubravko Jelčić, nastavila temeljita istraživanja Šenoine suradnje u češkoj i austrijskoj periodici, odnosno nastavila je otkrivati i utvrđivati Šenoine autorske priloge u njima.

Šenoino djelo napokon poznato

Nakon višegodišnjega rada u češkim i austrijskim institutima i bibliotekama, odnosno obrade četiri praška (»Národní listy«, »Hlas«, »OsvĐta«, »Zlata Praha«) i dva bečka (»Slavische Blätter«, »Österreichische Revue«) časopisa, znanstvenica je otkrila više od stotinu Šenoinih raznovrsnih priloga, koji su različito potpisivani, uglavnom pseudonimima ili šifrom, poneki i nikako, što je otežavao utvrđivanje njihova autorstva, pa se istražiteljica oslanjala na stilsko-jezične značajke i analogije.

Obrađeni korpus Miroslava Tušek u rukopisu je kronološki prezentirala koristeći se pritom izvornom tipologijom Šenoinih priloga. Prilozi su preneseni usporedno u izvornu obliku (faksimilu) i u prijevodu na hrvatski, u čemu je sudjelovalo petoro suradnika (za češki Miroslav Čihak, Ana Vodvarka, Ana Horak i Predrag Jirsak, a za njemački Vida Flaker i Marija Uroić). Šenoinim člancima, kritikama, osvrtima i bilješkama prirediteljica je dodala i Šenoine prepjeve i prijevode na češki i njemački te pisma i spise koji svjedoče o autorovu životu u Pragu. Knjizi je priložena i Šenoina bibliografija na češkome i njemačkom jeziku, kazalo imena koja se spominju u pojedinim Šenoinim tekstovima te izbor važnih priloga o Šenoi i njegovu djelu. Osim napomena uz pojedine priloge i faksimila izvornika, koji sami po sebi imaju ne samo dokumentarnu nego i izrazito dekorativnu funkciju, knjiga sadrži i slikovni materijal, poput naslovnica časopisa u kojima je Šenoa objavljivao ili slika u njima koje je on također opisivao.

Rezultat takva istraživačkoga rada opsežan je i raskošan zbornik koji bitno dopunjuje i proširuje dosadašnji autorski opus vodećega pisca 19. stoljeća te baca ponešto drukčije svjetlo na, u prvome redu, njegovu golemu radnu energiju, potom i na repertoar Šenoina rada. Iako se neće naći ništa senzacionalno, kada je riječ o jednome paradigmatskome nacionalnome piscu, što August Šenoa svakako jest, i najmanje otkriće u njegovu ionako golemu opusu dijeli veličinu toga istoga opusa. Bez iluzije da smo ovime doista apsolutno dobili kompletnoga Šenou, jer to se zapravo s potpunom sigurnošću nikada neće moći reći, sve dosadašnje spoznaje i indicije navode nas na zaključak kako je tek ovim istraživanjem moguće ustvrditi da nam je Šenoino djelo napokon poznato.

Ništa nije prepušteno slučaju

Dakako, status ovoga dijela Šenoina opusa unutar već filološki definirana korpusa njegovih tzv. sabranih djela ponešto je drukčiji, i to u prvome redu zbog jezika na kojima su prilozi pisani, odnosno objavljeni. Prihvatimo li prirediteljičinu sugestiju da je riječ doista o svim nedvojbeno Šenoinim autorskim prilozima, a zasad nema razloga da u to sumnjamo, pa čak i sugestiju o Šenoinu tako »dobrom vladanju češkim jezikom«, što se baš na primjeru njegovih prijevoda poezije ne bi dalo sasvim lako braniti, ostaje činjenica da svi ovi prilozi nemaju hrvatskoga izvornika, tj. da su prevoditelji zato imali ozbiljan problem: kako Šenoine riječi vratiti Šenoi. Toga su bili svjesni suradnici Miroslave Tušek, koji su — svaki na svoj način — uložili velik prevodilački napor pružajući nam na kraju prihvatljivu jezično-stilsku simulaciju praškoga i njemačkog Šenoe.

Dojam je da u ovoj knjizi ništa nije prepušteno slučaju, pa tako ni izbor atipična formata, koji je omogućio ne samo to da sve u knjizi bude jasno i pregledno nego i da sama knjiga bude — praznik za oči.

Dostojno Šenoe.

Vinko Brešić