Pravi muzikalni osjećaji

Dva su glazbena događanja obilježila proteklo dvotjedno razdoblje zagrebačkoga koncertnog života. Prvo od njih glazbena je manifestacija natjecateljskoga karaktera, Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro (održano od 21. siječnja do 1. veljače), koje se svojim trećim izdanjem definitivno potvrdilo kao jedino hrvatsko glazbeno natjecanje stvarnoga međunarodnog ugleda. To je, osim svega, i jedino naše natjecanje u kojem hrvatska glazbena pedagogija (a riječ je, dakak, o violončelistima) pokazuje rezultate u skladu s opće prihvaćenim svjetskim standardima i kriterijima. No prije detaljnijega osvrta na upravo dovršen Janigro riječ, dvije o redovitoj koncertnoj sezoni!

Zasluženi pljesak

Ako se izuzmu uobičajeni pretplatnički koncerti, među kojima se tek povremeno može naći i pokoji zanimljiviji sadržaj u dobroj izvedbi, svakako najatraktivniji i u nas rijetko izvođen program ponudio je ciklus Sfumato Hrvatske radiotelevizije, koncertom posvećenim madrigalskom opusu Claudija Monteverdija. Zbor HRT-a uz posebno solističko pojačanje sudjelovanje skupine instrumentalista (Dani Bošnjak, Renata Penezić, flaute, Laura Vadjon, Viktorija Gubo, violine, Neven Hrustić, lutnja, Mario Penzar, orgulje, Krešimir Lazar, violončelo, Ivana Bilić, tamburo), izveo je odabrane Monteverdijeve madrigale iz Šeste i Sedme knjige, započevši s čuvenom Arijadninom tužaljkom (Lasciate mi morire), po kojoj je nazvan cijeli program. U izmjenjivanju manjih i većih pjevačkih grupacija (u madrigalskim skladbama koje po tipu još pripadaju visokorenesansnom stilu) sa solističkim madrigalima, pisanim vrlo često za dva glasa, sa ili bez sudjelovanja veće zborske skupine, i uz basso continuo — a ta praksa svrstava već Monteverdija u ranobarokne majstore — zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem vrlo fleksibilna i za tu vrst glazbe senzibilizirana Tončija Bilića ostvario je mjestimice interpretacije neosporno visoka pjevačkog dosega. Budući da se u nas Monteverdi — kao i drugi važni skladatelji epohe koja je na razmeđi 16. i 17. stoljeća do savršenstva razvila renesansnu vokalnu polifoniju, otvarajući istodobno širom vrata baroknoj monodiji — vrlo rijetko izvodi, ova je koncertna večer zapravo podsjetila na činjenicu da naša glazbena praksa, preusko orijentirana uglavnom samo na djela 19. i 20. stoljeća, zapravo zanemaruje dostignuća cijeloga jednog velikog glazbenog razdoblja, čime oštećuje i našu glazbenu javnost. Spomenuti je koncert svakako ispravio dio te štete, predstavivši brojnoj zainteresiranoj publici jedan za nju novi, očaravajući glazbeni svijet.

Valja napomenuti da u sklopu zagrebačkoga visokoškolskog glazbenog sustava još ne postoji mogućnost specijaliziranoga vokalnog školovanja za one mlade pjevače koji bi se željeli posvetiti izvođenju ranobarokne glazbe. Na instrumentalnom planu situacija je nešto bolja već i zbog učestalih kontakata zagrebačkih glazbenika s više inozemnih instrumentalista, priznatih autoriteta na polju baroka, poput Mimi Mitchell ili Catherine Macintosh. No bez obzira na sve okolnosti Zbor Hrvatske radiotelevizije, zajedno sa solistima, pokazao je na koncertu mnogo pravoga muzikalnog osjećaja i agogičke mekoće u oblikovanju pojedine fraze. Očito je i velik rad uložen u realizaciju ovoga koncertnog programa, jednog od najzanimljivijih što su u posljednje vrijeme ponuđeni zagrebačkoj javnosti. Dirigentu Tončiju Biliću i svim izvođačima pripao je nakon koncerta zasluženi pljesak. Ipak, posebno valja izdvojiti solistice Martinu Silić i Martinu Matić Borse (zajedno su izvanredno interpretirale madrigale A quest olmo i Vorrei bacciarti), koje su se, osim muzikalnošću, isticale i ljepotom glasova. Vrlo lijepo i izražajno zvučali su i ostali vokalni solisti: sopranistica Ivana Kladarin, mezzosopranistice Helena Lucić i Loredana Mikanović, tenor Hrvoje Ivkošić i bariton Miroslav Živković. Bila je to vrlo lijepa koncertna večer, a broj zainteresiranih, koji su jedva stali u koncertnu dvorana Muzeja Mimara, samo je pokazao kako bi učestalost takvih glazbenih sadržaja bila itekako poželjna.

Natjecanje stvarnoga međunarodnog ugleda

Središnje glazbeno događanje protekloga razdoblja ostaje ipak Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro. Dvije finalne večeri (31. siječnja i 1. veljače), na kojima je stjecajem okolnosti svih šest kandidata sviralo Dvoűakov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, završilo je objavljivanjem pobjednika. To je, kako se čini, ipak dosta neočekivano postao hongkonško-kanadski violončelist, inače najstariji sudionik natjecanja, Chui-Yee Trey Lee. Druga nagrada pripala je izvrsnoj devetnaestogodišnjoj slovenskoj violončelistici Karmen Pečar, učenici Valtera Dešpalja. Treću nagradu i nagradu publike osvojio je veliki favorit natjecanja, dvadesetdvogodišnji talijanski violončelist Umberto Clerici, dok je četvrta dodijeljena kineskoj violončelistici Zhao Ying.

Golemi interes koji je natjecanje Janigro pobudilo u cijelom violončelističkom svijetu rezultiralo je velikim brojem natjecatelja i jakom konkurencijom. Međunarodni žiri (sastavi žirija također su jedan od mamaca za natjecatelje!) bio je formiran od iznimno cijenjenih predstavnika međunarodne violončelističke pedagogije (Bernard Greenhouse, Yvan Chifoleau, Louis Claret, Karine Georgian, Michel Poulet i Gustavo Tavares). Ponovno se potvrdilo da je Janigro jedino hrvatsko međunarodno glazbeno natjecanje koje ima raison d’etre, jer, poštujući visoke umjetničke kriterije, u ideji i realizaciji odgovara najvišim standardima. Otuda i stvarni ugled koji uživa na međunarodnom planu. Formalno, natjecanje Janigro odvija se pod kapom Koncertne direkcije Zagreb, jer nas (još!) novčanu potporu mogu primati i organizacijski okvir davati samo državne ustanove.

Na kraju ipak još riječ, dvije o vizualnoj prezentaciji natjecanja, kojoj ide i popratna knjižica s biografijama natjecatelja. Na prvi pogled opremljena na razini prihvatljiva standarda, ona ipak sadržajno otkriva nedopustive gafove. Uvodni tekstovi zaslužuju svaku pohvalu: riječ je o prigodi primjerenu, kratkom proslovu umjetničke voditeljice i predsjednice Organizacijskog odbora natjecanja, Dobrile Berković Magdalenić, te o poetičnom, finom malom eseju o Janigru, iz pera Zvonimira Berkovića. Na raznini takve pisane riječi trebali su biti i ostali pridodani tekstovi (o Zagrebačkim solistima i Zagrebačkoj filharmoniji). No za tu je prigodu nakladnik, KDZ, uzeo već bezbroj puta uporabljen i objavljen materijal o spomenutim ansamblima, sačuvavši ih kao uzorke sadržajno prazna, faktografski neodređena (bez potpisanih navoda, bez datuma, bez ijednoga relevantnog podatka!), na informativnoj razini, dakle, potpuno promašena teksta. Među tiskanim materijalom za jedno ozbiljno natjecanje ponuditi ovakvu mješavinu poluinformacija u maniri najgore lakirovke ciljane propagande nije samo neukusno nego i neinteligentno. Jer svi članovi žirija, svi sudionici natjecanja (pa i sva ona publika koja se još oslanja na vlastiti sluh i razum), upravo su se na ovom natjecanju mogli uvjeriti kako to danas sviraju Zagrebački solisti i Zagrebačka filharmonija! Nesrazmjer između lokalne (valjda patriotske!) lakirovke i pravog, vrlo čujnog stanja stvari, ostaje nepotrebnom i upadljivom mrljom trećega Janigra.