Postmodernistički senzibilitet

Postmodernistički senzibilitet

Uz emisiju Transfer, primarno posvećenu suvremenoj i medijskoj umjetnosti (a čije su preteče Radar i Fluid osamdesetih ovaj izraz inaugurirale na našoj televiziji), na malim ekranima odnedavno pratimo ostvaraj umjetničkoga dvojca Vladislav Knežević/ Simon BogojevićNarath posvećen užem segmentu interesa za suvremeno i medijsko, radovima eksperimentalnog filma i umjetničkog videa, Videodrom. Emisija je to snažne vizualne sugestivnosti i postmodernističkoga senzibiliteta koja teži kultivaciji kompleksnih produkcijskih počela i tako kreiranju što kvalitetnije obrade slike i zvuka. (Za dizajn i obradu slike zaslužan je upravo Simon BogojevićNarath, svestrani umjetnik koji je širu popularnost stekao duhovitim 3D simuliranim animiranim filmom Plasticat, nagrađenim na 12. danima hrvatskog filma.)

Videodrom je u siječnju proslavio jubilarno, deseto — ujedno prvo ovogodišnje prezentiranje nakon višemjesečne stanke — tijekom koje se vrlo uspješno prezentirao na europskim festivalima. Na Sarajevskom filmskom festivalu tako je predstavio kompilaciju recentnih hrvatskih videoradova (2001-2003), odnosno na festivalu Les instants videos u Manosqueu u Francuskoj, izaziva senzaciju samom činjenicom da takva umjetnost ima prostor na državnoj televiziji. Videodrom naime prikazuje najbolje radove ovoga specifičnog profila nezavisnih produkcija iz cijeloga svijeta, što je hvalevrijedan potez koji otvara vrata praćenju i proučavanju videoprodukcije i njezinih prednosti i ograničenja kao medija. Pritom hrvatski radovi nimalo ne zaostaju; nerijetko i odskaču od prosjeka. Primjer je za to u posljednjoj emisiji prikazan film autora mlađe generacije domaćih umjetnika — Davora Mezaka (koji iza sebe im brojne samostalne i skupne izložbe, i koji je 1995. nagrađen na 30. zagrebačkom salonu) — Umivaonik.

Manipulacija slikom

I u prijašnjim svojim eksponatima sklon promišljati o elementu vode, baškao i o vlastitim impresijama predmeta koji ga okružuju (opet umivaonik, ali i stolci, itd.), u Umivaoniku u monokromatskoj plavoj sferi iz žablje perspektive promatra u vodu uronjena lica ljudi, kroz udaljene i vodom deformirane zvukove nedefinirana prostora — naglašavajući osebujne individualne svjetove svojih protagonista kao glavne zapreke fluidnosti međuljudske interakcije i razumijevanja. Ponajbolji je to od ukupno pet prikazanih radova u siječanjskoj emisiji, koji su ovaj put bili iz joštri zemlje: Bosne i Hercegovine (rad trojca Timur Makarević/ Redžinald Šimek / Enes Husinčehajić4775f, ujedno jedan od najboljih bosanskohercegovačkih recentnih uradaka), Belgije (sugestivna i opora Tuča (Haun) Michaela R. Roskama) i dva iz Argentine. Prvi od njih film je poznate argentinske umjetnice Gabriele Golder (La Invencion minima, 1993, Es todo, 1999) — Krave iz 2002, u kojima autorica specifičnom digitalnom obradom postojeće dokumentirane slike (nizom ponavljanja, raznih kutova snimanja iste radnje, ’ispiranjem’ boje) i korespondentnog zvuka stvara dojmljivo djelo koje pokazuje da intervencija u stvaran događaj (komadanje krava na cesti koje su se raštrkale iz prevrnula kamiona u Rosariju, od strane gladnih ljudi) može iznjedriti vrlo zanimljivo umjetničko iskustvo. Druge su Juego de Manos Andresa Denegrija — ludistički strukturirana, gradacijska praćenja igre rukama, koja u suodnos postavljaju manipuliranja slikom i samim činom zbivanja na ekranu.

Videodrom inače ide jednom mjesečno u trajanju od trideset minuta, a nadamo se da će zaživjeti ne samo na ekranu nego i u široj percepciji svekolike publike.

Katarina Marić