Pomirenje bez zaborava

Pomirenje bez zaborava

Isabel Allende, Kuća duhova, prev. Ariana Švigir, Vuković&Runjić, Zagreb, 2003.

Svatko tko je čitao južnoameričku prozu ili ako ništa drugo gledao sveprisutne sapunice, mogao bi školski precizno navesti osnovne motive, osjećaje i svjetonazor za koje je uvjeren da u najboljoj mjeri zrcale hispanski mentalitet. On bi se mogao sažeti ovako: nesreća je prirodno stanje latinoameričkog svijeta, a oporost i gorčina siromaštva nužno suprotstavljena feudalnoj raskalašenosti. Ljubav je moguća samo kao fatalna, a dostojanstvenost boli zajednička je bogatima i siromašnima. Na vlasti će uvijek ostati isti, a vrijeme je ionako samo titraj lišća u prašumi ili otkucaj pozlaćenog sata na komodi u starinskoj hacijendi nekog velikaša. Hrvatskoj publici, neobično zainteresiranoj za sve oblike hiperemotivne latinoameričke kulture — od glazbe i telenovela pa do romana i poezije — očito je oduvijek imponirala strastvena i svjetonazorski bliska literatura, pa nije čudno da je i Isabel Allende u nas zastupljena s povećim brojem prijevoda. Štoviše, Kuća duhova već je objavljena prije dvije godine, a ovo je njezino drugo izdanje. No, roman Isabel Allende mnogo je više europski negoli se na prvi pogled čini i mnogo više zaokupljen oko političkom zbiljom negoli se to na osnovi prvih poglavlja može zaključiti.

Razvoj, uspon i pad

Kuća duhova grandiozna je saga o tri generacije obitelji Trueba i prati razvoj događaja od gotovo stotinu godina. Esteban Trueba mladić je nevjerojatne energije i upornosti; danonoćno radi da bi skupio bogatstvo i zaprosio predivnu Rosu iz imućne obitelji del Valle. Nakon njezine iznenadne smrti ženi se njezinom sestrom Clarom te nakon smrti njezinih roditelja postaje glavom obitelji. Nasljeđuje imanje Tri Maríje i nadljudskim naporima ruševinu pretvara u jedan od najuspješnijih velikaških posjeda u zemlji. No problemi tek počinju, jer su njegovi sinovi Jaime i Nicolas potpuno nespremni preuzeti obiteljske obaveze, a kći Blanca zaljubljuje se u odmetnika i revolucionara Pedra Garciju Trećeg. Žena Clara fragilno je biće koju više zanimaju kućne spiritističke seanse nego bračne dužnosti, tako da temperamentni i energični Esteban ostaje potpuno sam. Sa socijalističkim preuzimanjem vlasti i okrutnom vojnom diktaturom koja je uslijedila nakon toga veleposjednik Trueba nađe se u nevoljama, mogavši samo bespomoćno pratiti kako se urušava svijet u koji je cijeloga života vjerovao...

Fabula se sastoji od četrnaest jednostavno naslovljenih poglavlja koja kronološki prate razvoj, uspon i pad obitelji. Baš poput Forsythovih ili Buddenbrookovih, propast obitelji zapravo je propast čitavoga jednog svijeta i svjetonazora, a Allende je vješta pripovjedačica i u svakom trenutku smisleno konstruiranim situacijama i vrlo uvjerljivim likovima uspijeva tu obiteljsku sagu držati iznad ponora patetike ili pak zapadanja u magijski realizam koji bi joj oduzeo snagu i tekst učinio manje pristupačnim.

Paradigmatska metamorfoza latinoameričke hacijende u socijalističko imanje i naposljetku u brutalno vježbalište vojne hunte spašeno je od apsolutne kontekstualizacije i, što je važnije, od opasnosti fatalizma koji bi se nekom drugom autoru možda i omaknuo. Isabel Allende je, ne treba zaboraviti, nećakinja svrgnuta čileanskog predsjednika Salvadora Allendea te se zbivanja u romanu jasno prepoznaju u stvarnim događajima 70-ih godina prošloga stoljeća. Autorica u romanu ne optira eksplicitno za strategiju otpora niti jednoznačno zahtijeva da se djelo čita kao jasna parabola ili angažirana kritika. Za nju nema istinskoga zaborava, ali ima pomirenja sa samom sobom, kao što na kraju zaključuje Blankina kći Alba, preživjevši najgore patnje.

Povijest boli, krvi i ljubavi

Svesci za bilježenje života koje je njezina jasnovidna baka Clara bilježila za života pomažu joj »otkupiti sjećanje na prošlost i preživjeti vlastiti užas«, pokazujući kako je upravo pripovijedanje (ispostavlja se da je roman na neki način Clarino djelo) onaj spasonosni ključ koji ne samo što kronološki uspostavlja vezu uzroka i posljedica i rekonstruira nestali život tri generacije nego i djeluje kao terapija protiv patnje zaboravljanja i nestajanja. Pripovijedanje za Albu nije samo rekonstruiranje prošlosti, nego označava i granicu njezina netom uspostavljena etičko-političkog identiteta. Upravo se stoga roman može čitati i u političkom ključu, iako mu to nije prvobitna nakana. Štoviše, svako čitanje koje bi davalo prednost isključivo tome bilo bi osuđeno na propast, jer je u osnovi tema romana sjećanje: ponekad sentimentalno, ponekad oporo, ali uvijek životno.

Kao što je već rečeno, spisateljica se ne utječe defetizmu i upravo u tome leži najveća snaga djela. Događaji se nisu zbili zato jer su se nužno morali tako odvijati, ali jasno je zbog čega je do njih ipak došlo. Nimalo ressentimenta ne nalazimo u Kući duhova, nimalo gnjeva kojega bi posve sigurno moglo biti, tek nadu i vjeru, ustrajnost i prkos. Nimalo straha pred zlom, jer uvijek postoji nada da ono neće biti duga vijeka. Krupni lik Estebana Truebe i krhka pojava Clare, monumentalnost zbivanja, šarolika scenografija, snažni dijalozi, mnoštvo epizodista, obilje akcije i ljubavnih susreta, kao da su stvoreni da od njih nastane holivudski hit. No ne samoto.

Ova »beskonačna povijest boli, krvi i ljubavi« odaje ukorijenjenost u europskoj prozi, upućuje na referentni okvir porodične sage kao i na stav da svaka politička ili društvena promjena ostavlja trajne posljedice na svakog pojedinca. Fino tkivo romana ponajprije je rezultat pripovjedačkog umijeća i poznavanja književnih predložaka za koje smo vjerovali da su iščeznuli s Thomasom Mannom. Ono što čitatelju možda najdulje ostaje u sjećanju nakon što zatvori stranice knjige uvjerljivi su i snažni likovi, prizori koji ostaju u pamćenju i situacije za koje bismo voljeli da smo ih i sami proživjeli, a nismo. Kao i uvijek kad je o tome riječ, željeli bismo da su i naši životi tako ispunjeni i barem ponekad fatalni. Kuća duhova fatalan je roman jer ga upravo vjera u pripovijedanje i sjećanje na proživljeno čini takvim.

Tonči Valentić