Pjevač koji je imao sve

Pjevač koji je imao sve

Corelli je dugim i upornim radom zadržao metalnu prodornost i lagani vibrato u glasu, čvrste i čiste visine, prirodnu i laganu emisiju tona kojim je mogao probiti i najjači fortissimo u orkestru, izvrsnu tehniku disanja, koja mu je omogućavala prirodno fraziranje i oblikovanje dinamičkih nijansi, te istodobno profinio interpretaciju

Potkraj listopada prošle godine u Milanu je umro Franco Corelli, jedan od vodećih tenora druge polovice 20. stoljeća. Nije isključeno da mu pripadne prvo mjesto među velikim tenorima koji su u to doba pjevali talijanski repertoar. Jer, Corelli je imao apsolutno sve da bi to zaslužio. Njegov sjajan, bogat glas talijanskoga herojskog tenora, savršeno ujednačen, blistavih visina, bio je jedan od najljepših koji se mogu zamisliti. S njim je mogao raditi sve što je htio, diminuendo na tonu b u ariji Celeste Aida vrhunac je pjevačkog umijeća. Bio je vrlo muzikalan i dobar interpret, a njegov scenski izgled bio je vrsnoće filmske zvijezde. Pjevao je s onom danas gotovo zaboravljenom strasti i zanosom, što je njegove kreacije činilo tako živima i uvjerljivima.

Fenomen Corelli

Rođen 1921. u Anconi, bio je tehnički crtač, i tek se s dvadeset i tri godine počeo baviti pjevanjem, i to uglavnom slušajući snimke velikih tenora starije generacije, od kojih ga je najviše oduševljavao Caruso. Nakon kratka učenja u Centro Lirico Sperimentale u Spoletu, tamo je u Teatro Nuovo debitirao 26. kolovoza 1951. kao Don José u Bizetovoj Carmen. To je postala jedna od njegovih najboljih uloga, s kojom je uvršten u izdanje 50 godina belkanta s ovom natuknicom: »Corelli nastavlja tradiciju Giglija, ali polazi s većim glasovnim volumenom koji konstantno obrađuje, oplemenjuje, stanjuje i daje mu novi sjaj, a tako ga čini vrjednijim i pogodnijim instrumentom kojim vrlo često prikazuje izrazite akcente i šarm, karakteristične za 19. stoljeće.«

Poslije Carmen u Spoletu stizala mu je ponuda za ponudom i redale su se glavne uloge u Zandonaievoj operi Romeo i Julija, Cileinoj Adriani Lecouvreur, Borisu Godunovu, u Normi s Mariom Callas u Rimu, Ratu i miru Prokofjeva na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, Pagliaccima, Don Carlosu, Gluckovoj Ifigeniji u Aulidi i Spontinijevoj Agnes von Hohenstaufen. I tri godine nakon debija bio je protagonist velikoga kazališnog čina — otvaranja sezone 1954/55. u milanskoj Scali sa Spontinijevom Vestalkom, Mariom Callas u naslovnoj ulozi, u režiji Luchina Viscontija.

Bila je to najbolja potvrda njegovih kvaliteta, jer je velika diva tada bila na vrhuncu karijere. Počelo se govoriti o fenomenu Corelli, a on je nizao ulogu za ulogom, uspjeh za uspjehom: Dicka Johnsona u Čedu zapada, Cavaradossija u Tosci, Radamesa u Aidi, Sextusa u Händelovu Juliju Cezaru, Alfreda u Traviati, Andréa Cheniera, u kojemu je ostao nenadmašen, Andreja u Hovanščini, Don Alvara u operi Moć sudbine s Renatom Tebaldi, Händelova Herakla s Elisabeth Schwarzkopf, Manrica u Trubaduru, Ernanija. Postao je čest partner Marije Callas. Nezaboravni su njihovi zajednički nastupi u Scali 1956. u Giordanovoj Fedori.

Iznimni umjetnik

S njom i Ettoreom Bastianinijim pjevao je 1958. u Bellinijevom Gusaru i u Donizettijevu Poliutu na otvaranju sezone 1960/61. u Scali. Više se nije govorilo o fenomenu Corelli, nego o iznimnom umjetniku, koji je dugim i upornim radom zadržao metalnu prodornost i lagani vibrato u glasu, čvrste i čiste visine, prirodnu i laganu emisiju tona kojim je mogao probiti i najjači fortissimo u orkestru, izvrsnu tehniku disanja, koja mu je omogućavala prirodno fraziranje i oblikovanje dinamičkih nijansi, te istodobno profinio interpretaciju. Takva ozbiljnost u radu i stalna težnja za usavršavanjem usporedno s proširenjem repertoara iznenađuje u pjevača koji je gotovo samouk. Corellijev se repertoar kretao od ranoga talijanskog belkanta Bellinija i Donizettija, gdje je u tradiciji slavnoga Gilberta Dupreza (1806-1896) s lakoćom dopirao do visokog d, i francuske velike opere Giacoma Meyerbeera, preko zrele romantike Verdija i Gounoda do verizma. Nezaboravan je njegov Calaf u Turandot s Birgit Nilsson.

Corelli je zajedno s Leontyne Price bio protagonist velikog trenutka u povijesti Metropolitana i operne reprodukcije. Oboje su 27. siječnja 1961. u prigodi proslave šezdesete obljetnice smrti Giuseppea Verdija prvi put u njemu nastupili. Izabrana opera — Trubadur — bila je njihov golem uspjeh. Corellijev se nastup dojmio čak i strogoga kritičara Alana Richa, koji mu nije uvijek bio sklon, pa je u »Herald Tribuneu« napisao: »Nema danas tenora čiji bi glas zazvučao većom vibrantnošću i u kojemu bi svaki ton bio ispunjen s više emocije i žara. Tonovi koje pjeva bez ikakva napora blistavi su, sjajni, žestoki, uvjerljivi.« Golem uspjeh Trubadura ponovio se 1962. na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana kad su im se pridružili Giulietta Simionato i Ettore Bastianini. Corelli je bio protagonist i druge predstave, 22. rujna 1966, u novoj zgradi Metropolitana — Ponchiellijeve Gioconde, u kojoj je nastupila i naša Biserka Cvejić. Corelli je tada sve češće pjevao u Metropolitanu, gdje je bio apsolutni ljubimac publike. A onda su mu počeli popuštati živci, otkazivao je nastupe (u jednoj izvedbi Adriane Lecouvreur zamijenio ga je mladi Placido Domingo), i njegovoj blistavoj karijeri došao je kraj. Posljednju je predstavu — La Boheme — otpjevao u Torre del Lago 10. kolovoza 1976. Godine 1980. priredio je nekoliko koncerata u Americi, a zatim se potpuno povukao i posvetio podučavanju.

Marija Barbieri

Klasika opera, Franco Corelli — The Unknown Recordings (Nepoznate snimke), EMI Classics

Nekoliko tjedana prije Corellijeve smrti izdan je CD s njegovim snimkama nastalima 1967. u Londonu. Vrlo samokritičan umjetnik, koji je težio perfekcionizmu, Corelli nije želio da se te snimke objave, htio ih je doraditi (što dokazuje snimljen samo ulomak arije Rodolfa). Ipak mu je bilo drago kad ga je EMI prošle godine izvijestio da će objaviti CD. Danas se taj Corellijev oprez teško može razumjeti, jer sve te interpretacije odražavaju jedinstvenu stvaralačku snagu izvanrednoga pjevača. Arije iz Verdijevih opera Luisa Miller (u kojoj nije nastupio na sceni), Moć sudbine, Macbeth, Rigoletto i Ernani uzorne su, a takva je i arija Gounodova Romea, njegove, iako se nekima nije sviđala, slavne interpretacije u Metropolitanu. U Corellijevu pjevanju ima zanosa i strastvenih akcenata, velike sposobnosti uživljavanja u lik, ali i velike muzikalnosti.

Na CD-u su i arije iz Verdijeva Krabuljnoga plesa, Massenetova Le Cida i Catalanijeve Loreley. Prati ga svojim poznatim umijećem orkestar Nova filharmonija pod ravnanjem iskusnoga Franca Ferrarisa. Na CD-u je i stretta iz Trubadura, koju je snimio na playback 1965. uz Kraljevski filharmonijski orkestar pod ravnanjem Eduarda Pedrazzolija. Nema dvojbe da će za ovim uzorom tenorskoga pjevanja nakon Corellijeve smrti uslijediti niz reedicija njegovih studijskih i ’živih’ snimaka u kojima će uživati ljubitelji lijepog pjevanja. I vjerojatno će se složiti s poznatim talijanskim muzikologom Giorgiom Gualerzijem koji je zažalio da se Corelli nije prihvatio Otella, jer, govorio je, tumač Otella uza sve ostale velike kvalitete treba imati muževan glas herojskog tenora. Corelli je imao sve.