Pitanje spomeničke rente

Pitanje spomeničke rente

Vjerujem da će se prednosti sustava vrlo brzo pokazati. Već se sada vidi razlika između Dubrovnika, gdje se sustavno ulaže i brine o baštini, i Trogira, koji se time ne može pohvaliti. Često zanemarujemo da je redovito održavanje također trošak koji treba osigurati kako bi imovina zadržala barem onu razinu ekonomske vrijednosti kakva je bila prije njezine uporabe

Spomenička renta, odlučeno je rujanskim dopunama i izmjenama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, postaje obveza svih fizičkih i pravnih osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline. O načinu provedbe odredbe, visini rente, koja se kreće od tri do deset kuna po četvornom metru korisne površine poslovnoga prostora mjesečno, te čak 60 posto njezina raspoređivanja odlučuju gradovi i općine. O tom se gorućem pitanju nedavno raspravljalo na seminaru u Stubičkim Toplicama, a bio je to i povod za razgovor s bivšim pomoćnikom ministra kulture, zaduženim za pravne poslove, Jadranom Antolovićem, sadašnjim državnim tajnikom Ministarstva kulture.

— Moram odmah istaknuti da je ubiranje spomeničke rente kao cijene za gospodarsku uporabu kulturnih dobara predviđeno zakonom još prije četiri godine. No, prije tri godine ubrali smo 159 kuna, prije dvije godine ni jednu, a lani nešto više od pedeset tisuća kuna. Dakle, mehanizmi očito nisu bili dobro pogođeni. Sa stručnjacima iz Ministarstva financija analizirali smo probleme i zaključili da po tržišnim načelima moramo iznaći načine na koje bi korisnici kulturnih dobara za njihovu potrošnju, izravnu ili neizravnu, plaćali određenu cijenu, odnosno spomeničku rentu.

Koliko su izmjene Zakona precizne? Može se naime čuti kako oni gradovi koji ne budu iskoristili ponuđene mogućnosti neće biti kažnjeni, primjerice, smanjenjem pomoći iz državnoga budžeta.

— Ministarstvo kulture nikada se nije rukovodilo time da li baštinici ili lokalna uprava daju ili ne daju sredstva za baštinu. Ponajprije nas zanima njezino očuvanje i ugroženost, mogućnost da je izgubimo. Dakako da je skrb lokalne zajednice iznimno važna i sigurno neće biti svejedno koristi li se ona raspoloživim mogućnostima. Imamo velike gradove kao Split koji je upisan na listu svjetske baštine i očekujemo od zajednice da se brine o tom nasljeđu, jer tako olakšava proces očuvanja i obnove. Prikupljena spomenička renta može se naime uporabiti jedino u tu svrhu.

Ne mislite li da će neki gradovi ipak izbjeći odredbe Zakona?

— Pretpostavljam da će biti i toga, ima lokalnih čelnika koji to najavljuju. Spremno se ipak kandidiraju za sredstva iz proračuna, a spomeničku rentu drže novim nametom, nepopularnom mjerom koja im može ugroziti dosadašnje funkcije. Nadam se da će takvi biti u manjini, jer treba shvatiti kako se sadašnjih dvjesto milijuna kuna državnoga proračuna namijenjenih obnovi i očuvanju baštine ubiranjem rente može znatno uvećati.

Koliko je ipak izgledno da bi gospodarstvenici to što vi nazivate cijenom uporabe kulturnog dobra mogli doživjeti kao novi porez?

— Podsjetio bih na mišljenje Garreta Hardina kako sloboda u korištenju zajedničkog dobra razara sve. Mi smo, naime, imali situaciju kada je sve bilo društveno i znamo kako smo se prema tome odnosili kao prema svačijem i ničijem. Od trenutka kada smo se odlučili za tržišna načela jednaka mjerila moraju postojati i za sapun, čokoladu ili kulturno dobro. Ako nešto trošimo, moramo to i platiti, dakle, i korištenje baštinom ima svoju cijenu. Mnogi baštinici, primjerice vlasnici dvoraca ili kurija, svoje nasljeđe koriste u gospodarske svrhe i, ako ne bi bilo mehanizma spomeničke rente, dobit bi išla izravno u njihov džep. Držim da to nije pošteno.

Koliko je pouzdana procjena da bi se godišnje moglo prikupiti čak sto milijuna kuna svježega novca?

— Moram pojasniti da Zakon propisuje nekoliko oblika spomeničke rente koja se odnosi, ističem, samo na objekte i povijesne cjeline upisane u Registar kulturnih dobara. Uz ovu o kojoj govorimo plaćaju je i oni koji se na nekom predmetu ili pri proizvodnji fotografije, suvenira i sličnog koriste prepoznatljivim kulturnim dobrima, i to 10 posto od prodajne cijene. Ako je u pitanju uporaba u svrhu promidžbe, unaprijed se, i pri svakoj novoj promidžbi, plaća paušal od tisuću kuna. I posljednji oblik rente jest onaj koji plaćaju svi koji se izravno ili neizravno koriste kulturnim dobrom, a to se odnosi na hotelijerstvo, ugostiteljstvo, prijevoz, telekomunikacije. Očekujemo dakle da će biti i više od sto milijuna kuna godišnje. Jer ako je samo u prizemlju Dioklecijanove palače više od sedamdeset tisuća četvornih metara poslovnog prostora, a spomenička je renta recimo deset kuna po metru, godišnje govorimo o više od sedam milijuna kuna. Tu su i Dubrovnik, osječka Tvrđa, sve u svemu 170 gradskih zaštićenih cjelina pa je razvidno da dolazimo do sto milijuna kuna samo na osnovu članka 114 Zakona. Gradovima ide šezdeset, a na ime solidarnosti u državni proračun četrdeset posto rente.

Iz toga proizlazi da gospodarstvenik koji primjerice radi u zaštićenom dijelu Dubrovnika mora plaćati rentu za prostor, ali i proizvod, ako se na njemu koristi motivima svetog Vlaha, Onofrijeve česme, Orlandova stupa?

— Da. Mora plaćati obje rente. Imamo doista situacije u kojima se rente, da tako kažem, križaju.

Što je s onim slučajevima u kojima gospodarstvenik plaća rentu, a ne dobiva povrat novca za obnovu svog objekta dovoljno brzo, dakle ne vidi trenutačno prednosti?

— Vjerujem da će se prednosti sustava vrlo brzo pokazati. Već se sada vidi razlika između Dubrovnika, gdje se sustavno ulaže i brine o baštini, i Trogira, koji se time ne može pohvaliti. Često zanemarujemo da je redovito održavanje također trošak koji treba osigurati kako bi imovina zadržala barem onu razinu ekonomske vrijednosti kakva je bila prije njezine uporabe.

Kada se govori o spomeničkoj renti, često se postavlja pitanje stanara nekoga kulturnog dobra. Oni dakako nisu obveznici plaćanja, nego bi od nje čak mogli imati izravne koristi.

— Onaj tko iznajmljuje stan u kulturnom dobru, dakle obavlja gospodarski posao, jest obveznik. To se ne odnosi na stanare. Nadam se da će oni doista profitirati od uvođenja spomeničke rente jer će se sredstva sakupljena na lokalnoj razini usmjeravati za zaštitu objekata koji su nerijetko stambeni, a iznimno su važni za očuvanje cjelovite slike grada.

Kako su novu odredbu plaćanja spomeničke rente dočekali stručnjaci uključeni u obnovu i očuvanje baštine?

— Shvatili su to kao spasonosni izvor sredstava za očuvanje baštine nakon propala pokušaja prije četiri godine. Negodovanja je pak najviše izazvao sustav koncesija zbog straha od mogućnosti rasprodaje baštine. Uz poneku iznimku lokalne su zajednice odlično reagirale na spomeničku rentu pa ćemo uskoro po uzoru na seminar u Stubičkim Toplicama prirediti i skup o pitanju koncesija.

Razgovarala Ružica Šimunović