Oda individualizmu

Oda individualizmu

Friedrich Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj, prev. Mario Kopić, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Ako je mislilac Friedrich Nietzsche svojim djelima (Bog je mrtav, Antikrist, Sumrak demona...) protestno prikazao duhovnu krizu građanstva 19. stoljeća, onda današnje vrijeme, koje je tu krizu produbilo, Nietzschea aktualizira i potvrđuje kao proroka i svoga i ovoga doba. Upravo je današnje vrijeme osobito istaknulo ničeansku opreku masovne, povodljive kulture, odnosno svih oblika društvene omamljenosti i stvaralačkoga genija koji je potisnut u svojoj osamljenosti, ali i pozvan da preporodi kulturu kao zajednicu stvaralačkih pojedinaca. Nietzsche bi svoju tezu o prevrednovanju svih vrijednosti danas možda pretvorio u još žešći imperativ, jer se sve ono što mu je bilo mrsko u njegovu dobu danas još više istaknulo. Industrijski kapitalizam prerastao je u svjetski, odnosno globalni, likovi bezličnih učenjaka, odnosno fah idiota, zamijenjeni su čak i gorim — informacijskim idiotima (bez ikakva faha), pomodna kultura prerasla je, pod utjecajem medija, u nemilosrdnu tržišnu kulturu, a mrski državni imperijalizam prerastao je opet u planetarni problem. Bi li Nietzsche danas upao u još veći nihilistički procijep, između mrske mu bezumne mase i kulta duhovnoga čovjeka koji cjelinu svijeta i opstanka mjeri u zakutku svoje duše? Nietzsche se zaista pokazao prorokom nihilizma i stoga njegova djela, kao poziv na reformaciju života, imaju danas možda i veću vrijednost. Stoga je zanimljivo pročitati i njegov esej Schopenhauer kao odgajatelj (Matica hrvatska, 2003), njegov treći spis pod zajedničkim nazivom Nesuvremena razmatranja, objavljen 1875. godine, koji je i ogled njegove cjelokupne filozofije.

Iako je Nietzsche spis posvetio svom duhovnom učitelju Schopenhaueru, on je zapravo oda individualizmu, onomu što je središte Nietzscheova svijeta, a ujedno je i žestoka kritika institucionalne kulture i države. Pisan kao splet dubokih promišljanja i književnih doživljavanja, esej je, kao i ostala Nietzscheova djela, nadahnuće i umjetnicima i filozofima, što je recepcija već i dokazala. Veliki Nietzscheov i Schopenhauerov utjecaj na europsku misao 20. stoljeća potvrđuje ne samo njihovu važnost za filozofiju egzistencije nego i njihovu prisustnost u djelima književnika — T. Manna, A. Strindberga, A. Camusa i mnogih drugih, a i u djelima naših pisaca, ponajviše K. S. Gjalskog. I Nietzscheovo slavljenje sočna ogleda, koji je odraz i njegove težnje za filozofijom života, prema praznoj spekulaciji, danas je preraslo čak i u veliki trend esejističke filozofije. I njegov prijezir prema suvremenom društvu koje ostvaruje lažne, nametnute imperative za srećom, a ne one unutarnje, dobilo je mnoge nastavljače. Nije li i knjiga Pascala Brucknera Neprestana ushićenost dijagnosticiranje suvremenoga društva, također u spletu pjesništva, filozofije i pronicave kritike kulture?

Ogled Schopenhauer kao odgajatelj zrcalo je cjelokupna Nietzscheova lika i djela izrasloga u sjeni Schopenhauera, koji je iracionalnost, odnosno osebujno bivanje, pretpostavio svakoj racionalnosti, odnosno, idealizmu, traženju principa bitka. Nietzsche je veliki pristalica i Schopenhauerova shvaćanja filozofije kao filozofije života (a ne hladne znanosti), koja treba zahvatiti živu sliku svijeta i opstanka, sliku u kojoj i pojedinac traži svoju pustolovinu samoostvarenja. No, ne može se reći da je Nietzsche puki Schopenhauerov sljedbenik, jer i u ovom eseju pokazuje on i otklon od pesimističke kontemplacije učitelja. Dok je Schopenhauer ipak ostajao zatočen u svijetu pesimizma (nezadovoljstvo i dosada neizbježna je paukova mreža na ljudskom biću), s povremenim bijegom u indijsku filozofiju, Nietzsche je pesimističku viziju svijeta prevladao likom snažna, osebujna genija, koji žudnjom stalno pokreće život, esksperimentira s njim, uživajući u vlastitoj umjetnosti življenja. Ali, zajednički im je ekstremni individualizam, shvaćanje filozofije kao oslobađanja unutarnjega života, a ne kao nekog nepersonalnoga usustavljivanja znanja.

Zato se Nietzsche i u ovoj knjizi divi Schopenhaueru, koji je tražio istinu kao Hamlet duha, koji je umjesto društvene udobnosti prihvatio usud osamljeništva kao jedinu oazu slobode. Schopenhauera predstavlja i kao preporoditelja njemačke učmale kulture (prikazane u liku filistara) i njemačke sveučilišne filozofije koju je predstavljao Kant. Nietzsche, koji izlijeva svoje duboke estetske nagone na papir u obliku raskošnih, poetskih rečenica, obračunava se s mnogim svojim prethodnicima i suvremenicima. Opsjednut oprekom nedarovitih učenjaka i raspojasanih genija, ljutit na sustav obrazovanja, a i na ondašnju pozitivističku znanost, Nietzsche će veliku većinu toga žestoko osporiti, a malo toga zanosno uzdići.

Voli Rousseaua i njegov povratak prirodi, cijeni Goethea, divi se Wagneru, suosjeća s njemačkim romantičarima koji nisu mogli izdržati emocionalni teret koji nameće vrijeme. Ne voli znanstvenike, prezire državne službenike, sve one koji kulturu podređuju institucijama, mrzi sebičnost poduzetnika i egoizam države. Uzdiže do krajnosti renesansne slobodarske ideale. Pravoga filozofa vidi kao kreativca i heroja, a filozofiju kao jedini azil u koji ni jedna tiranija svijeta ne može doprijeti. Voli samo osebujne pojedince, one izdvojene i drukčije, čija je životna pozicija teža. I to je natčovjek, često nažalost pogrešno, a katkada i kobno pogrešno interpretiran.

Ovaj esej otkriva sav Nietzscheov svijet, koji se razapinje obično između krajnosti, pa odatle i eksplozija njegovih misli i osjećaja, koja se opire bilo kakvu sistematiziranju, onome što je Nietzsche uvijek najviše prezirao. Tu su suprotstavljeni masa i pojedinac, a ta teza napad je i na kršćanstvo (koje poistovjećuje ljude, podvrgava ih zajedničkoj ideji). Tu je razlika između dionizijskoga stvaraoca (punoga neoblikovane, odnosno izvorne strasti) i apolinijskoga stvaraoca (koji teži harmoniji, vanjskoj formi, poput slikara koji prezentira platno i boje, a ne vidi unutarnje biće slike). Tu je i metafizička razlika između filozofije kao teorije i filozofije života, nesumjerene i iracionalne, koja obuzima duh, predstavljajući život u kretanju i raznovrsnosti. Tu je i njegova utopistička vjera u novu prosvijećenu kulturu koju će stvarati samo kreativni filozofi i umjetnici, koji će time dovršavati prirodu, pretvarati njezine klice u krošnje, a ne pokapati je, u ime društva. Takav zadatak, koji će kulturu konačno pretpostaviti civilizaciji, uzimaju na sebe samo izabrani te na kraju Nietzsche priznaje samo jakoga pojedinca, odnosno inidividualni sustav vrijednosti (opet za razliku od Kanta, koji je smatrao da je svrha moralnoga djelovanja sreća većine).

Nije li danas zaista Nietzsche nanovo aktualan? Ako su danas stvaralački geniji proizvođači robe poput Nikea i Coca-Cole, ako su danas odgajatelji računala, a ne više neki zaneseni istinoljubivci pojedinci poput Schopenhauera, ako se danas kojekakve zvijezde nazivaju preporoditeljima kulture, nije li onda Nietzshe zaista bio prorok krize stvaralaštva? Kako povezati ovu knjigu, koja je cijela osjenjena likom osamljeničkoga genija i, na primjer, veliku reklamu u velegradu na kojoj pisac najavljuje svoju novu hit-knjigu? To su tolike krajnosti da nam se Nietzsche među njima čini još težim, još strastvenijim, izazovnijim. A možemo gledati i drukčije — baš je ovo konfekcijsko vrijeme još više kultiviralo pojedinca, još više uzburkalo nagon za stvaralaštvom. Ima pobjede, no nema priznanja (ono što nije u medijima kao da se nije ni dogodilo, rekli bi mnogi suvremenici). Pa što! Ionako je rješenje u egocentrizmu. Odnosno, što reče Oscar Wilde, ljubav prema sebi doživotna je romansa!

Lada Žigo