Oblaci i bregovi, kokoti i cvijeće

Oblaci i bregovi, kokoti i cvijeće

Vrijednu retrospektivu Vladimir Crnković popratio je opširnim katalogom, u kojem objašnjava povijesni razvoj hrvatske naive, a potom analizira svakoga predstavljenog umjetnika. Djela su za izložbu posuđena iz brojnih privatnih zbirki, galerija i ustanova, stranih i domaćih

U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori od 16. prosinca 2003. održava se izložba Crteži i grafike hrvatske naive. Izložba, projekt Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, u povodu pedesete obljetnice postojanja i kontinuirana djelovanja muzeja (osnovan 1952), koji je koncipirao i realizirao Vladimir Crnković, izazvala je prilično zanimanje publike te je stoga produljena za gotovo mjesec dana — umjesto 18. siječnja bit će zatvorena 15. veljače. Zainteresiranost je posve opravdana, budući da su mediji crteža i grafike dugo bili zanemarivani unutar inače iznimno prihvaćena pravca hrvatske naive.

Izložba koju sačinjavaju djela Ivana Generalića, Mirka Viriusa, Emerika Feješa, Matije Skurjenija, Ivana Rabuzina, Ivana Lackovića Croate, Drage Juraka, Mije Kovačića i Drage Trumbetaša, prema riječima autora, nije zamišljena kao povijest ili pregled crteža i grafika hrvatske naive, niti kao rasprava o tim disciplinama, nego kao prijedlog antologije: izbor najboljih umjetnika te njihovih najkarakterističnijih i najvrsnijih ostvarenja. To je iznimno promišljena koncepcija, s obzirom da retrospektive koje obrađuju slabije poznata ili zanemarivana područja / djela domaće umjetnosti često okupljaju najvrednija ostvarenja, kao i ona najmanje važna.

Zapostavljeni žanrovi i tehnike

U odnosu na slikarstvo, pa čak i kiparstvo, crtež i grafika hrvatske naive bili su manje poznati, odnosno popularni kod publike. Za neke ljubitelje umjetnosti estetska vrijednost pojedinih djela sagledava se osim kroz prizmu autorova imena i kroz prizmu tehnika. Tako najbolje kotiraju ulja i ostale slikarske tehnike te ćete u zagrebačkim galerijama često čuti stručne savjete prodavača: »Čujte, ulje je ipak ulje!«. I time biva riješena svaka nedoumica!

Teško je dakako prosuditi koliko su takva situacija i stanje duha utjecali na naše naivne umjetnike, no možda je to jedan od razloga zašto je crtež slabije zastupljen unutar njihova opusa. Ipak, kako stara izreka tvrdi, kvantiteta nije uvjet kvalitete, pa su crteži, iako nastaju rjeđe i u manjem opsegu, po kvaliteti i značenju ravnopravni slikarstvu. Isto tako, on je prisutan u hrvatskoj naivi od početaka, što pokazuje ova izložba antologija u rasponu od više od sedam desetljeća (od 1932. — Ivan Generalić, Stari Ferko, tuš na papiru — do 2002. godine — Mijo Kovačić, Starac, tuš na papiru — dar u povodu izložbe).

Tu povijest možemo pratiti od Treće Izložbe Udruženja umjetnika Zemlja u Zagrebu, otvorene 13. rujna 1931, kada su bila izložena tri crteža tušem i devet akvarela Ivana Generalića te tri akvarela Franje Mraza, seljaka slikara iz maloga podravskog sela Hlebine, pokraj Koprivnice. Tad se općenito stvaraju osnovne pretpostavke za pojavu naive, čemu je posebno pridonio suosnivač i tajnik Udruženja umjetnika Zemlja (1929-1935), slikar Krsto Hegedušić (1901-1975). Upravo će on, oduševljen njihovom izvornošću i iskrenošću, otkriti prije spomenute seljake slikare Ivana Generalića (1914-1992) i Franju Mraza (1910-1981) tijekom ljetnoga boravka 1930. u Hlebinama, očevu rodnom selu.

Hegedušić će utjecati i na elemente socijalne angažiranosti i kritički naboj djela prvoga razdoblja hrvatske naive. Te karakteristike uočavamo u Generalića i Mirka Viriusa (1889-1943), s kojima i započinje ova antologija. Osim socijalnog aspekta i realističnoga prikaza seoskog života (Ciganica Klara, 1937, tuš na papiru, Ivan Generalić, Spravljači (Povratak s polja), 1935, tuš na papiru te Mirko Virius, Prosjak u selu, 1936, tuš na papiru, Korpar, 1937, tuš na papiru), vežu ih i sličan izraz — jednostavna, čvrsta linija, plošnost, crtanje figura na bijelom fondu. No, oni su istodobno u nekim pogledima oprečni — Virius je ukorijenjen u realističnom, dokumentarističkom prikazu obagaćenu psihološkom uvjerljivošću (Bijeg, 1936, tuš na papiru), dok je Generalić sklon idealističkom i stiliziranom izričaju, a u kasnijoj fazi prelazi i u nadrealni i intimistički svijet (Rogati konj, 1961, olovka na papiru). Predivna je njegova posjeta preranom gubitku kolege umjetnika — Smrt Viriusa, 1959, olovka na papiru. Prva Generalićeva samostalna izložba crteža postavljena je u svibnju 1958.

Prvoj dvojici umjetnika tematski je posve oprečan Emerik Feješ (1904-1969). On od 1949. započinje slikati arhitektonske spomenike i svjetske urbane cjeline. Njemu su crteži služili kao osnova za slike, a prvi su put predstavljeni u većem broju te sustavno predočeni u monografijama iz 1997. i 2001. Guste i debele linije (uglavnom olovkom na pakpapiru) katkad izvlači i više puta naglašavajući pritom strukturu građevina, kojima pristupa gotovo dječje ushićeno — Firenca, 1956-60, olovka na papiru; Milano, Duomo II, 1955-56, olovka na papiru. Koristi nemoguće perspektive, pred volumenom prednost daje linearnoj plošnosti i skladno ispunjava zadanu površinu papira. Feješovi crteži s arhitekturom poput kulisa, bez prikaza ljudi, djeluju gotovo nadrealno.

Fantazije, snovi, nadrealno

Matija Skurjeni (1898-1990) zastupa drukčiji nadrealni pravac — fantastično-snoviti. U suradnji s Mićom Bašičevićem (s kojim je također surađivao i Ivan Generalić), likovnim kritičarem, povjesničarom umjetnosti, pjesnikom i slikarom, 1959. stvara grafičku mapu Eulalija. Nju sačinjavaju dvadeset njegovih serigrafiranih crteža i Bašičevićevi stihovi pod pseudonimom Manđelos. To je jedna od najvrednijih grafičkih mapa naše naive, no nažalost crteži koji su poslužili kao predlošci za serigrafije danas su zagubljeni. Crteži, poput Kokot koji se bori sa otrovnicom, 1963, močilo na platnu i Grad slobode, 1967, močilo na platnu, pokazuju kako gradi likove (ljudske, životinjske, fantastične) i njihov svijet sitnim potezima tvoreći finu čipkastu strukturu.

Ustrajavanjem na sitnom, detalju, kao Feješ i Rabuzin, odvaja se od tipičnog izraza seljaka slikara. Uostalom, sva su trojica radnici i obrtnici, a ne seljaci.

Ivan Rabuzin (1921) prvu samostalnu zagrebačku izložbu imao je 1960. u Galeriji primitivne umjetnosti. Tekst za katalog piše Bašičević, a sama izložba obilježena je odličnim crtačkim rješenjima. Tada nastaju neki od njegovih najvažnijih crteža, koji su izloženi i na ovoj izložbi — Prašuma, 1960, močilo na papiru; Bregovi, 1960, močilo na papiru. Širokoj publici dobro su poznati njegovi gusto nanizani vegetabilni motivi, oblaci, izvedeni tanjim linijama, shematizirani i svedeni na geometrijske oblike, koji tako tvore bogatu arabesknu cjelinu. Iste motive prenosi i na platna, brojnija od crteža, obogaćena nježnim pastelnim bojama.

Za Ivana Lackovića Croatu (1931) crtež je osnova njegova stvaralaštva, ne polazni, nego konačni izraz umjetničke ideje. Taj pripadnik hlebinske škole jedan je od najboljih crtača hrvatske naive. Prvi crteži nastaju 1952, prve slike 1956, a izlaže od 1962. godine. Na njegov umjetnički razvoj utjecat će Gerhard Ledić, koji ga upoznaje s Hegedušićem, kasnijim višegodišnjim mentorom, te Božo Biškupić, za čije grafičke mape Lacković radi svoje prve bakropise. Biškupić, poznati kolekcionar, općenito će odigrati važnu ulogu unutar naive kao inicijator brojnih grafičkih mapa, bibliofilskih knjiga i izložaba. Njegov prinos hrvatskoj naivi jest i monografija Ivan Lacković Croata/Crteži, grafike u izdanju zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice 1977. godine. Kao inicijator i urednik pokazao je više od dvjesto umjetnikovih radova te okupio tekstove mnogih interpreta. Posebno je važna uvodna studija Josipa Depola sa slojevitim iščitavanjem Lackovićeva crtačkog opusa i dijalektičkim objašnjenjem geneze. To je ujedno prva monografija koja se bavi isključivo crtežima nekoga hrvatskog umjetnika naive. Inače, tek u osamdesetima počinje se posvećivati veća pozornost medijima crteža i grafike — tad se priređuju prve kritičke i retrospektivne izložbe i objavljuju se njihove monografske interpretacije (Skurjeni 1983, Generalić 1984, Rabuzin 1986).

Hlebinska škola

Lacković, iako pripada hlebinskoj školi, stvara drukčije crteže od Generalića. U početku oslanja se na Krstu Hegedušića, no za razliku od njega, koji se usredotočuje na ljude i njihove odnose, Lacković do 1972. crta gotovo isključivo krajolike i vegetaciju, nakon toga sve više uključuje i ljudski lik, tipični su njegovi melankolični, razvučeni, gusti pejzaži. Prepoznatljiv je i po motivima ogoljelih stabala, šiblja, cvjetova i travki — Selo, 1975, tuš na papiru; Porod od tmine, 1976, tuš na papiru.

Drago Jurak (1911-1994) počinje slikati 1962, a izlaže od 1964. Svojim crtežima imaginarnih gradova, pomalo sličnima onima istočnjačkim, i čudesnim gradovima iz budućnosti, odvaja se od tradicije naive. Idealnim, skladnim gradovima izvedenim crnim tušem na bijeloj ili žutookerastoj svili prekriva gotovo cijeli format, a katkad uvodi i krajolik viđen iz ptičje perspektive. Ponovno gusti crtež, kao u Skurjenija, ljudski je lik sitan, tek naznačen, i tako biva podređen metafizičkom simbolu grada kao začuđujuće, samodostatne strukture — Svijet u oku, 1969; Bezimeni grad, 1970.

Mijo Kovačić (1935), također klasik hlebinske škole i svjetske naive, počinje crtati i slikati 1953, a prvi put izlaže godinu poslije. Na nekima od svojih najvažnijih crteža — ciklusu portreta, bavi se licima seljaka koja gradi mekanim paperjastim linijama (Slijepi starac, 1981, tuš na papiru). Postiže iznimnu ekspresiju — izmučenih, katkad i ružnih fizionomija, a ono manje bitno, šešir, košulju, rješava jednom linijom.

Drago Trumbetaš (1937), samouki slikar, pjesnik i dramatičar, nasljednik je socijalne, ali i političke pozicije Generalića i Viriusa. Obilježen boravkom u Njemačkoj, gastarbajterskim životom, iskustva prenosi na crteže i grafike. Inicijator i izdavač njegovih prvih grafičkih mapa je Božo Biškupić, koji mu je 1975. priredio prvu samostalnu izložbu. U svojim djelima uvijek usredotočen na čovjeka, pokazuje duhovitost (Roba za izvoz / Gastarbajteri u ulju, 1975, tuš na kartonu), ali i svijest o tužnoj sudbini ljudi odvojenih od domovine i obitelji (Tonček ženi piše pismo, 1973, tuš na kartonu). Trumbetaš se kao likovni umjetnik gotovo isključivo izražava crtežom. Bliski su mu strip (početni uzor bio mu je Maurović) i karikatura (društvena kritičnost Grosza), podjednako je usredotočen na opise svojih likova, kao i na isticanje reklama, plakata, grafita (na njemačkom jeziku), čime dodatno naglašava otuđenost u srazu dvaju (ipak) različitih svjetova. Pritom se oslanja isključivo na čvrstu, sigurnu liniju, crnu na bijeloj podlozi, koju uvijek prvo crta olovkom, da bi je potom izvukao perom i tušem.

Ovu vrijednu retrospektivu Vladimir Crnković (od 1998. kustos, voditelj zbirke te urednik izdavačke djelatnosti, a od siječnja 2003. ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti) popratio je opširnim katalogom, u kojem prvo objašnjava povijesni razvoj hrvatske naive, a potom obrađuje i analizira svakoga predstavljenog umjetnika. Djela su za ovu izložbu posuđena iz brojnih privatnih zbirki, galerija i ustanova, stranih i domaćih.

Barbara Vujanović