O svačemu i glistama

U našem književnom vremenu, hrvatska proza ima konačno, svojom produkcijom, ono mjesto koje smo joj oduvijek i željeli. Kao kakvo razmaženo dijete postala je, naposljetku, masmedijski središte pozornosti. To je u redu, premda svi pedagozi i psiholozi govore kako klinki ili klincu ne treba dopustiti da postanu centar pažnje. To škodi njihovu duševnom zdravlju.

Mislim, pritom, na ostale književne vrste. Prava zrelost neke književne sredine očituje se u smislu za poeziju, u smislu za emocionalno/intelektualno nastojanje eseja, a priče si, oduvijek, ionako pričamo. Hrvati su u tome deficitarni. Pjesništvo i esej u Hrvatskoj postali su bezimeni tekstovi. Imajući to na pameti, pomišljam na neke zaključke i stvari; poezija i esej su ono ultimativno brušenje emocije/intelekta nekoga društva, i gle, ne žele imati ništa sa znanošću. Neće, ili ne žele, sa znanošću ništa imati zato, što je znanost reduktivna. S formulom E= mc2 mogu uništiti svijet; to je, potom, doista moje znanje.

Kadšto se pitam zašto je tomu tako. Poezija je doista izgubila svaki svoj društveni smisao: izgubila je značenje, jer više ni implicite ne nastaje po nekakvu čovjekovu »duhu svetom«, nego po tehnološkom duhu vremena. Duh Sveti postao je pitanje naše proizvoljnosti, duh vremena, pak, obvezatnim.

Duh Sveti »nadahnjuje«, to jest, daje nam dah. Duh vremena, pak, postao je toliko zapanjujućim, da nam oduzima dah. Logično je da mu poezija više nije bitna, esencijalna, ona ga ne iskazuje; ono esencijalno duha vremena ne prebiva više u pjesništvu ili u Riječi, nego negdje drugdje. Vjerojatno u Slici kao »tvornici svijesti«. »Tvornica svijesti« je, pak, Vragovo djelo. O tome smo još iz 20. stoljeća prepuni lošeg iskustva i uporno nastavljamo.

Ali, čovjek tu više ne može birati. On je ono što jest, kao zadano svakom svojom nužnošću/slobodom od koje se sastoji. U tom smislu, Marxova krilatica o slobodi kao »shvaćenoj nužnosti« zadobiva neko posve drugo, novo i neobično, pa, gotovo metafizičko značenje životnog smisla s kojim čovjek stoji ili pada. To da je sloboda shvaćena nužnost može se jednako tako primijeniti, recimo, na Krista. Čudi me što se nitko od teologa time nikada nije ozbiljnije pozabavio.

Duh vremena poznaje gibanje u skladu s nužnošću, ali ne poznaje više ni pojam društva ni etiku. On ne okuplja, nego razmrvljuje, atomizira. Posve u skladu sa svojom najjačom snagom: znanošću. Društvo / etika, međutim, nastaju okupljanjem.

Za uzajamno okupljanje, za istinsko pribiranje, potreban je, pak, Duh Sveti. Ne znam to drukčije priopćiti, premda to povijesno odavno zlorabi svaki fašistoidni gregarizam. I gle, to pišem ja, koji nisam ni vjernik, ni teolog. Do toga dolazim samo preko smisla ili besmisla vlastite pjesničke prakse, ostajući duboko, životno vjeran nečemu što ne postoji: smislu čovjekove slobode kao nečemu praktično posve iracionalnom, kao nečem posve suprotnom atomizirajućem duhu vremena, koji od svake svoje čestice zahtijeva posve racionalno ponašanje ili propast, izolaciju, smrt. Kao odušak, ostavlja mu zadovoljavanje nagona bez kriterija.

Slobodu, međutim, nemoguće je steći bez najdubljega poštovanja onoga što ne postoji: To što ne postoji čini me humanim; što postoji, zasužnjuje me u životinjskoj nužnosti, ma kakav lik ona poprimala. Pitanje izbora.

Gospoda su pak izabrali lovu, svjetsku zajebanciju i odlazak na Mars. Pa — neka odu. Na Zemlji, to više ne mijenja ništa.

Čovjek, zapravo, ne može više biti obvezan takvoj civilizaciji. Jer ona, ne samo što više nije alternativa barbarstvu, nego ga uporno proizvodi. (Valjda na to misli i Vatikan, kad danas govori o »civilizaciji smrti«.) Civilizacija koja neprestano oduzima dah, naposljetku ne dopušta ni udahnuti. I očito je da se to, prije neke smrti, ne može preokrenuti, ničijim, pa ni pjesnikovim osobnim naporom — tu i sve crkve gube dah u krivom nastojanju, premda je njihova opomena točna, baš kao i moja.

* * *

Umjetni moving. Sve je, manje-više, postalo umjetno stvaranje kretanja, gužve; to je ono što nas čini sretnim, to nam daje privid života, zbivanja koje nikako ne smijemo propustiti! To više nipošto nije prirodno kretanje znuter na vun (kak bi rekel Zagorec), u kojem spontano iznosimo pred svijet ono što smo, te se potom s tim svijetom brusimo. To doduše, uvijek počinje tako, prirodno, ali, potom, kao po nekom zakonu, podlegnemo kreiranju, zapravo organiziranju gužve, a već u nekom interesu koji nas svojim dimenzijama posve nadrasta.

Tihi uporni rast u borbi za opstanak više nikoga iskreno ne zanima. Što nije eksplozija koja oduzima dah — to više nikog ne obvezuje. Mi smo žrtve neke bezimene droge koju već udišemo sa zrakom svakog jutra, a kojoj je jedina zadaća ne dati nam doći do sebe, prisebiti se. U tom okviru, ako se netko i prisebi, otkriva se sam u pustinji i bez sugovornika. A tako je veselo pridružiti se čoporu. Smrdi, ali je toplo.

Prava kultura, međutim, tihi je rast neke biljke do punog cvata i ploda. Danas se eksplodira, implodira, svi ostaju bez daha. Nema više: gle, izrastao mi je novi list! Danas smo samo eksplozija ili implozija, urušavanje pod izvanjskim pritiskom, ili spektakularno rasipanje pod istim izvanjskim pritiskom. Tako cijenimo i umjetnike, to je ono što nas čini sretnim!

One posljednje sekvence Antonionijeva davnog filma Zabriskie Point, meni tek sada, nakon četrdeset godina, postaju zorne. Prije, držao sam ih samo avangardnim spektaklom, estetikom filmske fotografije. Danas, razumijem im smisao. Samo prosvjed protiv potrošačkog društva, pa zato tamo eksplodiraju hladnjaci puni robe? To mi se odmah činilo preplitkim za Antonionija: nisam bio zadovoljan svršetkom. Prelijepi i pomodno snimljen seks dvoje mladih koji se jedva poznaju, slučajnici u pustinji, činio mi se snobizmom. Danas bih rekao kako je riječ gotovo o proroku: znali smo i tamo šezdesetih da su to metafore, ali nismo znali koje. Mladi par u tom filmu, Adam i Eva u pustinji Arizone, implodira. Urušavaju se sami u sebe. Sve izvan njih eksplodira, i oni ostaju bez svijeta u kojem se može živjeti. To, nažalost — Amerikanci nikada neće shvatiti, to je za njih bio dekadentni hir nekog europskog režisera.

A ja — o Duhu Svetome, o kojem ne znam ništa.

* * *

Masovno društvo sa svojim zakonima. Na svijetu nas već ima toliko, da više ne znamo alternativu. Pretvaranje pojedinca u tekuću plastičnu masu, štoviše u klupko glista, posve je uspjelo. Ima glista koje ne žele biti gliste u klupku, ali, nažalost, kad se i udalje u potrazi za nečim drugim, ostaju gliste iz klupka.

Jedini smisao umjetnosti koji još mogu vidjeti jest kako da glista iz klupka postane nešto drugo. Glista, doduše, ima stanovito svojstvo koje vrlo pogoduje opstanku. Presječeš li je na pola, svaki dio nastavlja živjeti za sebe, postaje novom jedinkom. Ali, ostaje glistom. Stoput su me presjekli, stoput ostao sam glistom. Sva moja zanovijetanja sastoje se samo u tome ne bih li od gliste postao nešto što bi tek trebalo definirati, ali svakako nešto što bi imalo daha. Sredstva kojima se pritom služim — odavno su iscrpljena. Veliko povjerenje polažem u kliširani sentiment: ergo, glista.