Nove snage

Nove snage

Kao i Miletić-Piškor, Banković se drži prepoznatljivih koreografskih pristupa, no to čini zrelo i maštovito, s lakoćom mijenjajući kvalitete i značenja u apstraktnim sljedovima pokreta

Članovi Studija za suvremeni ples, 23. i 24. siječnja u dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih predstavili su novu predstavu, jednostavno naslovljenu Mladi koreografi. Ivana Miletić-Piškor i Branko Banković plesači su Studija koji započinju koreografsko djelovanje.

Ivana Miletić-Piškor u radu Povijest bolesti bavi se problemom ženskog identiteta, odnosno napada društvenu ideologiju koja nameće stanovit oblik savršenstva mladim ženama. Autorica dijagnosticira problem oduzete (ili nepoželjne) individualnosti — plesačke, ali i univerzalno ženske — pa se njezine plesačice kreću poput robota i glasno izvikuju društveno prihvatljive atribute: mlada, ne jede puno, ne namjerava rađati, otvorena... No to savršenstvo izmjenjuje se s javnosti nevidljivom stranom, pa plesačice u nizu minijatura otkrivaju svoje nesigurnosti i frustracije i čak ulaze u latentno nasilje jedna prema drugoj, perpetuirajući te društvene norme. Rješenje autorica nalazi u završnoj sceni, kada plesačica jednostavno otkriva svoje tijelo, uživajući u njemu onakvu kakvo jest.

U koreografskom smislu Miletić-Piškor drži se poznata i prokušana vokabulara, spretno posložena i energično izvedena, no bez dubljeg osobnog izraza. Upravo nedostatak dubljega traženja, i samih izvođačica i autorice, osnovni je prigovor radu. Naime, ovako zanimljiva, važna i na našoj sceni rijetko otvarana tema zahtijeva rizičnije individualnije otvaranje, kako u izvedbi tako i u autorskom pristupu.

Usporedne zbilje

Rodno neodređen pristup odabrao je Branko Banković u Svoga tijela sjena pa peteročlani ženski ansambl odijeva u jednake bijele pidžame. Banković otvara rad poetičnom, mekom, plavo obojenom slikom, u kojoj plesačice polaganim kretanjem stvaraju atmosferu smirenosti ili sna. Toj kvaliteti suprotstavljaju se agresivne, energične slike u kojima se plesačice, stiješnjene na klupi, uznemireno guraju i povremeno ispadaju iz igre, prelazeći u snovitu atmosferu. Taj kontrast kvaliteta, kao i razvoj i slijed slika, stvara dojam dvije usporedne zbilje — one dnevne kaotične, agresivne i iscrpljujuće i one druge, ljudske težnje za mirom i mekoćom. Kao i Miletić-Piškor, Banković se drži prepoznatljivih koreografskih pristupa, no to čini zrelo i maštovito, s lakoćom mijenjajući kvalitete i značenja u apstraktnim sljedovima pokreta. Branko Banković time se predstavio kao kvalitetan koreograf koji ima snage i za zahtjevnije zadaće.

Ansambl Studija za suvremeni ples, Irena Belić, Dina Ekštajn, Petra Hrašćanec, Ana Jurić, Martina Nevistić i Bosiljka Vujović-Mažuran, u objema koreografijama doima se nedovoljno koherentnim. Plesačice pristupaju izvedbi s različitih razina, neusklađene u pristupu danoj građi. Najsnažnije u izvedbi pokazale su se Dina Ekštajn i Ana Jurić, plesačice potpuno suprotnih energetskih naboja. Ekštajn je kristalno čista, jednostavna u pokretima, točna u promjenama dinamike i u svakom trenutku potpuno svjesna značenja koje prenosi. S druge strane Ana Jurić nedvojbeno vlada scenom eksplozivnom energijom i zavidnom tjelesnom spremnošću. No upravo ta eksplozija kao da joj onemogućava iznijeti neke finije nijanse koje Banković u svojem radu nudi. Zanimljiv pristup, tiši u tjelesnosti,, a snažniji u glumstvenosti unijela je Bosiljka Vujović-Mažuran, upućujući na širinu Bankovićeva koreografskog raspona. Ostatak ansambla odveć olako pristupa izvedbi, zadržavajući se na površini svojih plesačkih mogućnosti.

Iva Nerina Sibila