Nostalgija za Imperijem

Nostalgija za Imperijem

Vjerojatno najpopularnija filmska serija svih vremena, ona o tajnom agentu 007, doživjela je prošle godine i pojavu iscrpne DVD-kolekcije, koja će posve sigurno pripomoći Bondovu opstanku i u vremenima što slijede. Iako dugo vezana za književne izvore u opusu Iana Fleminga, serija je, nakon što su predlošci iscrpljeni, pokazala vlastitu neovisnost pa ćemo se u daljem razmatranju fenomena Bond usredotočiti isključivo na njegovo filmsko utjelovljenje, koje je postalo predmetom kultističke adoracije, ali i mnogobrojnih analiza, počev od žanrovskih, u kojima se na tim filmovima opravdavala i opisivala sintagma špijunsko-pustolovnog trilera preko naglašavanja povijesnoga (hladnoratovskog) konteksta do razmatranja spomenutih filmova kao vrhunskih proizvoda tzv. popularne kulture. Kako ne možemo pobjeći od formalističkih skretanja, usredotočit ćemo se upravo na prvi pristup.

Romansa

U vezi sa žanrovskom tradicijom unutar koje su nastali filmovi o Bondu najčešće se, opravdano, ukazivalo na dva velika imena filmske umjetnosti — Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka. Dok je slavni Austrijanac dao svojim Paucima iz 1919. temeljni impuls razvoju tzv. špijunsko-pustolovnog trilera, poigravanju s gledateljima skloni Englez je u svojim filmovima koji bi se dali podvesti pod spomenutu kategoriju, a čiji su vrhunci Ozloglašena i Sjever-sjeverozapad, realizirao izravne preteče serije. Istodobno, ne mora se biti pretjerano pronicav da se uoči kako sama serija, kao i njezini spomenuti prethodnici, prilično jasno i nedvosmisleno očitavaju obilježja jednog od temeljnih generičkih oblika narativnih djela — romanse.

Ona, uz komediju (također poimanu kao generički oblik) tvori golemu većinu filmske komercijalne produkcije uopće, a strukturne sličnosti filmova o Bondu s onima koji na pojavnoj ikonografskoj razini pripadaju sasvim drugim svjetovima, poput sličnih popularnih serija o Zvjezdanim ratovima, Indiana Jonesu ili Gospodaru prstenova, prilično su očite. U svima je njima bitan element zapleta pustolovina (pa odatle i sam pojam pustolovnoga žanra), koja se uglavnom konkretizira u potrazi. U filmovima Bond traži antagonista da bi ga neutralizirao u njegovim planovima da osvoji ili (ako je mentalno nestabilan) uništi svijet, ili pak traži, što je još češći slučaj, izgubljene tajne šifre, nuklearne kodove, dokaze o svjetskoj uroti i slično. Ta je potraga uvijek uspješna, što priči filma daje dovršenost, a romansi uspješnost, iako dakako ne priječi nastavke.

Romansa naime teži beskonačnosti u kojoj junak, koji se nikad ne razvija i ne stari, ide iz jedne pustolovine u drugu (stoga se Bond, čim se zapaze znaci starenja ili umora, odmah pomladi pa je danas vitalan koliko i 1962). U toj potrazi središnja je etapa Bondova borba s protivnikom, koja je redovito vrlo iscrpljujuća, i koja je stoga metaforički arhetip ritualne smrti (jer se Bond barem jednom nađe na rubu smrti, a njegovo je potencijalno umiranje najčešće zamišljeno kao dugotrajno mučenje). Ona je ujedno vrhunac dijalektičke strukture filmova u kojoj je sve usredotočeno na sukob junaka i njegova neprijatelja.

Snaga, mladost, plodnost

U skladu s tim, a s obzirom da je junak povezan sa snagom, mladošću, plodnošću, Bond je snažan i neizmjerno vješt (pa tako vlada gotovo svim istočnjačkim borilačkim vještinama koje postoje), također iznimno domišljat, ujedno veliki zavodnik i ljubavnik, koji i u politički korektnijim vremenima posljednjih desetak godina završi s barem tri ljepotice po filmu, naposljetku i uvijek superioran što očituje kontinuiranom hladnokrvnošću, dozom ležernosti i u najopasnijim situacijama te duhovitošću i sklonošću ironiji. Na suprotnom polu od njega nalazi se antagonist, analogan demonskim silama donjega svijeta, stoga povezan s tamom, hladnoćom, jalovošću. Tako Bondovi protivnici redovito obitavaju u izoliranim prostorima, često ispod zemlje ili čak i u podmorju, te bez iznimaka, pokazuju manijakalne i psihopatološke crte, a premda diktatorski upravljaju prividno čvrsto strukturiranim organizacijama, pokazuju se nesposobni u završnoj bitki u kojoj se njihovi destruktivni porivi i sadistički impulsi razotkrivaju kao uzrok poraza te nestaju u kaosu koji su sami proizveli.

S obzirom da karakterizacija romanse slijedi njezinu opću dijalektičku strukturu, u njoj suptilnost i kompleksnost nisu odveć na cijeni. Stoga se ni sam lik Bonda ne odlikuje prevelikom slojevitošću, što je pak omogućilo da najuspješniji tumači lika budu glumci zapravo osrednjih sposobnosti: Sean Connery, koji ga je prvi vizualizirao (pa je stoga ostao sentimentalnim favoritom poklonika serije), Roger Moore, koji je Bondovu superiornu ironiju doveo do ruba parodije otvorivši mogućnost destabilizacije bondovske romanse te Pierce Borsnan, koji je Bonda vratio konerijevskoj pravovjernosti dok su glumci koji su u lik pokušali unijeti ozbiljnije pa i mračnije komponente, George Lazneby i Timothy Dalton (drugi vjerojatno tehnički najbolji glumac od svih tumača Bonda), stoga zapravo promašili tip ostavši na marginama serije.

Iluzija i (povijesna) zbilja

Čini se stoga da su arhetipski obrasci romanse u koje se serija o Bondu tako elegantno uklapa temeljni uzrok njezine dugovječnosti, jer ne smijemo zaboraviti da je upravo romansa od svih narativnih oblika najbliža snu o ispunjenju želja. Dakako, ona se uvijek iznova transformira i prilagođuje novim društvenim kontekstima i povijesnim razdobljima. Stoga ne čudi, s obzirom na njezinu socijalnu ulogu, činjenica da je romansa od 19. stoljeća nadalje često ispunjavala specifične funkcije nacionalnih aspiracija i samopercepcija.

Serija o Bondu je, u tom smislu, pratila dekadenciju Britanije kao povijesne velesile. Javivši se u razdoblju kad je Britanija izgubila imperij, ali još nije pronašla novu ulogu, u razdoblju dekolonizacije, špijunskih kriza (afera Profumo) i stalna ekonomskog slabljenja, Bond je nudio vrlo privlačnu sliku i viziju Britanije, koja, zbilji usprkos, ostaje svjetskom silom i na početku 21. stoljeća, dok se Sjedinjene Države pojavljuju tek usputno. Na isti način serija je za trajanja hladnog rata načelno izbjegavala izravne sukobe sa Sovjetima (s iznimkom filma Iz Rusije s ljubavlju, kod nas neprikazanog u kinima), uglavnom se usredotočavajući na individualne negativce kao metaforičke predstavnike sila zla, a kad u filmu Špijun koji me volio dođe u izravan kontakt sa Sovjetskim Savezom, Bond će dakako (i na seksualnom planu) uspostaviti detant, u kojem je opet stvarna supersila (SAD) marginalna.

U istom će djelu, prikazanu u godini srebrnoga jubileja kraljice Elizabete (1977), Bond do vrhunca dovesti britansku nacionalnu samoglorifikaciju, kada se Moore u bijegu od Sovjeta spusti padobranom s dizajnom Union Jacka, što je u britanskim kinima izazvalo oduševljenje (tako da će autori motiv varirati u još nekoliko kasnijih filmova) i kada naposljetku najpopularniji Britanac spasi svijet od nuklearnoga holokusta, dok je istodobno njegova domovina izvan filma potvrđivala epitet bolesnika Europe. U tom smislu Bond potvrđuje i konačni antimimetički zaključak da fikcija ne odražava neku stvarnu, neovisnu, zbilju nego isključivo modele njezine percepcije i da istodobno aktivno sudjeluje u njihovoj tvorbi. S obzirom i na formu romanse i na britansko samopoimanje (barem kad je o elitama riječ), Bond je daleko od mirovine, što sve nostalgičare za maštanom zlatnom erom u vremenu i prostoru može samo veseliti.

Bruno Kragić