Metafora autodestrukcije

Metafora autodestrukcije

Jean Baudrillard, Power Inferno, prev. Marin Andrijašević, Meandar, Zagreb 2003.

Kao i svi Francuzi, što je čini se tradicija, Baudrillard u biti nema prevelika smisla za egzaktnu teoriju — premda, vjerojatno, nešto kao egzaktna teorija uopće ne postoji. Sva su njegova lucidna predviđanja zapravo bila u području nadahnuća i čistoga pjesništva.

Sjećam se, jednom je prigodom države iz istočne Europe, to jest iz bivšega socijalističkog bloka, nazvao državama koje Zapadu donose svježu krv, realnost, život. Zaboravio je tada jednu drugu stvar: da smo mi — a i mi se ubrajamo u skupinu tako cinično nazvanih tranzicijskih država — da smo mi u odnosu na Zapad dvostruko mrtvi. Ako tomu dodamo naše lokalne ratove, onda smo mi na ovim prostorima trostruko mrtvi. I stoga mi, bivši Istočnoeuropljani, na Zapad dolazimo iz budućnosti.

Kad Zapadnjak danas vidi nekog Istočnoeuropejca, on ne vidi nikakav novi život, novo životno previranje, nego vidi dvostrukog, a u slučaju zapadnog Balkana čak trostrukog mrtvaca; ili točnije rečeno: došljaka iz budućnosti. Baudrillard zaboravlja da smo mi proživjeli fazu povijesti koju Zapad (osim Orwella u mašti) nikad nije proživio.

Šokantna prednost

Problem Zapada nije u tome što je Zapad odnio pobjedu, nego u tome što se sva budućnost, kao i prošlost, u reverzibilnu procesu vratila Zapadu; budućnost je, takoreći, odjahala na Zapad. I sad Baudrillard osjeća da je tu nešto vruće, da se tu nešto kuha. A riječ je jednostavno o slijepoj ulici, o urušavanju cjelokupnoga projekta povijesti, cjelokupnog mentalnog prostora i mentalnog nasljeđa — stvari koje Baudrillard lucidno uvezuje u metaforu autodestrukcije Twin Towersa, koji kao da su jedva dočekali da počine ritualno samoubojstvo/samourušavanje.

Za razliku od Baudrillarda oduvijek smatram Zapad, uz to što je jak, i prilično slabim. Zapad nikad nije istinski pobijedio (osim na filmu) — suprotni sustavi, socijalizam na primjer, urušili su se sami od sebe. Zapad je daleko od ideala Dobrog (ništa nije teorijski bilo bliže idealu Dobra od socijalizma na primjer — ali što je to teorija?), sjetimo se atomskih bombi, imperijalizma i svjetskih ratova.

Dalje, čudno zvuči kad Baudrillard mistificira ulogu žrtve, smrti, manipulacije smrću — kao šokantnu prednost u terorističkim i antiterorističkim ratovima. U preventivnim i antipreventivnim intervencijama. Kao da se od samožrtvovanja mnogo razlikuje najobičniji rat? Pa vojnici koji idu u rat također su fanatici i teroristi. Tamo ih sigurno ne čekaju kino ili videoigre — nego smrt, ubijanje i ranjavanje. U najbolju ruku, ako se uspiju izvući, PTSP. To je na Zapadu vrsta tabua i tek istočni fanatizam možda pokreće to prikriveno pitanje.

No imam osjećaj da je unatoč svemu lošem ipak Zapad, ta krhka i dekadentna civilizacija (Zapadna Europa i Amerika zajedno), sad samo posljednja točka, jedino uporište u povijesti — a pritom mislim na čitav naš simbolički univerzum građen milenijima — to je posljednja iluzija koju imamo. To je središte turbulencije crne rupe u koju se urušavaju i prošlost i budućnost zajedno. I stoga Zapadnjaci to sve teže podnose.

To znamo najbolje mi koji smo izgubili mnogo iluzija. Ako nestane Zapada, što će ostati? Premda Baudrillard već godinama govori, ili nas upozorava, da je zapadna civilizacija čista opsjena, virtualnost, nedostatak zbilje — on ne zna da mi znamo da je još samo Zapad posjeduje, pa makar i u takvu obliku.

Poruka Baudrillarda nama (nama Balkancima, nama Trećem svijetu), koji jesmo istinski Drugi, iznutra je negativna: ovdje nema ničega i vi koji želite ovamo ući ostavite svaku nadu da ćete pronaći realnost — kaže on.

Ali možda se vara, jer je riječ naprosto o stanju. Zapad jednostavno još postoji. Kao što postoji i cijeli svijet.

Rade Jarak