Malo čudo na Gornjem gradu

Malo čudo na Gornjem gradu

Hrvatski povijesni muzej, s ograničenim sredstvima, bez sponzora i primjerenog marketinga, zahvaljujući volji, stručnosti i inicijativi pojedinaca, ostvario je čudesan projekt, vrijedan svake pažnje i podrške

Posve je izvjesno da s vrhunskim materijalom u reprezentativnom prostoru, s dostatnim financijskim sredstvima i povećom grupom stručnih suradnika nije teško napraviti dobru izložbu. Osmisliti, pak, dobar projekt i postići iznadprosječne rezultate u uvjetima koji znatno odstupaju od potrebnog standarda, istinski je podvig. Predstavljeni materijal u Hrvatskom povijesnom muzeju do nedavno je bio prilično zapušten rasuti teret koji je otužno svjedočio o pomodnim promjenama crkvenoga mobilijara u minulim stoljećima. Skulpture koje su danas muzejski predmeti nekada su imale određenu funkciju unutar sakralnoga prostora, da bi zatim bile grubo istrgnute iz izvornoga konteksta. Ogoljene i lišene okružja za koje su stvorene i u kojem su sudjelovale u sada uglavnom nedokučivim interakcijama, pretvorile su se u, moglo bi nam se učiniti, nezahvalne fragmente koji ne mogu nositi izložbeni postav. No, upravo je postav izložbe Universum sacrum povezao ove umjetnine u cjelinu i dao im novu dimenziju. Izložbu autorski potpisuje Snježana Pavičić, a likovni postav Studio Rašić (Ante Rašić i Oleg Hržić).

Zvijezde i svitak

Kad vlada noć obično nismo sigurni koje su sile svijeta na djelu. Noćno plavetnilo nebeskoga svoda zarobljeno u šest izložbenih prostorija Hrvatskoga povijesnoga muzeja zato sadrži jasne putokaze. Snopovi svjetla izdižu skulpture iz mraka koji ih čini dijelom istoga svemira. Poigravanje kontrastom svjetla i tame te multimedijskim dosjetkama stvara se mistično okružje u kojem postamenti od korodiranog metala svojom teksturom asociraju na tordirane stupove Salomonova hrama, a monitori na kojima u tami teku univerzalne kršćanske poruke, na rajsku rijeku. Rečenica, pak, najmlađega od Kristovih apostola o tome kako u početku bijaše riječ (jedan od citata s monitora) podsjetit će mnoge od nas na profesora Radovana Ivančevića. Barem dok još zvijezde nisu pale na zemlju, a nebo se svilo kao svitak, dok nije došlo vrijeme da se moramo skrivati u gorskim pećinama (a postoje sve naznake da mnogoglave zvijeri postoje, kao i da ovaj svijet ide kvragu), bit će mu zahvalni što nas je jednom za svagda naučio tko je tko, a što je što, pa barem u pogledu likovne umjetnosti nemamo više dilema.

Školjke i anđeli

Predstavljenu građu iz sakralne zbirke HPM-a odlikuje nesustavnost, a nastala je u razdoblju između 16. i 19. stoljeća i u njoj prevladavaju barokne skulpture s područja Sjeverne Hrvatske. Većinom radovi lokalnih radionica, ali i djela poznatih majstora — Ivana Komersteinera, Ivana Jakoba Altenbacha, Josipa Stallmayera, Claudiusa Kautza i Josipa Trenka — tvore zanimljiv patchwork pod nazivom Universum sacrum. Najreprezentativniji komad svakako je oltar Obraćenje sv. Pavla iz gornjogradske crkve Sv. Marka iz 1760. godine (vidi naslovnicu »Vijenca« broj 255) koji ujedno predstavlja i najcjelovitiji eksponat, a slijedi Zlatni oltar (oko 1660) za kojega se tek zna da potječe »iz neke zagorske crkve«. Problematika povezana s građom odnosi se na nedostatak dokumentacije uz nekadašnje cjeline i njihovu sudbinu, kao i nemogućnost njihove rekonstrukcije. Osim dijelova crkvenoga namještaja, okvira za relikvijare, svijećnjaka, grbova, reljefa sa svetačkim prizorima i niza kalupa za ukrase crkvenih zvona, izloženi su i križevi, raspela i zanimljivi prikazi Krista, kao što je meditativna kompozicija Tužni Krist iz prve polovice 18. stoljeća. Prijestolje milosti nastalo u istom razdoblju rijedak je prikaz svetoga Trojstva, o čijoj zagonetnoj sudbini prije dolaska u Muzej svjedoče tragovi školjaka otkriveni tijekom restauratorskoga zahvata. Pietŕ pučkoga majstora s kraja 17. stoljeća postavljena na strme drvene stube, svojevrsni stairway to heaven, dobar je primjer oplemenjivanja škrte građe pomoću maštovitoga postava. Izloženi kipovi svetaca različitih su formata, provenijencija i stilova, a nekolicini je identifikacija nemoguća zbog nedostatka atributa. Kvalitetom se ističu pojedinačni primjeri kao što je skulptura malog formata nepoznatoga kasnobaroknog majstora koja prikazuje sv. Ivana Evanđelista. Pozlaćeno biskupsko ruho skulpture koja prikazuje sisačkoga biskupa sv. Kvirina (rad Ivana Komersteinera s kraja 17. stoljeća), ljeska se u projekciji vodene površine na tamnu podlogu. Legenda o svecu govori naime, kako je u Dioklecijanovo doba Kvirin bačen u rijeku s mlinskim kolom oko vrata. Projekcija vode tako, osim svetačkoga atributa, dodatno upućuje na Kvirinovu mučeničku smrt, a ujedno je atraktivno sredstvo za oživljavanje mračnoga prostora. Finale izložbe i sliku koja će svakom posjetitelju ostati u pamćenju, čini zbor pokretača carstva nebeskoga, prenositelja i izvršitelja Božje volje, među zvijezdama. I uistinu — za zadnju je prostoriju odabrano osvjetljenje koje gotovo čini da anđeli sami, radilo se o njihovim krilatim glavicama ili o lučonošama, isijavaju svjetlost. Time i njihovi izrazi lica i geste koje ukazuju na nešto sada nepoznato — jer je cjelina kojoj su pripadali za nas izgubljena — dobivaju novi smisao. Oni postaju dijelom svetoga univerzuma, zamjenskoga konteksta za izvorni koji im je uskraćen.

Drvo pod mikroskopom

Unutrašnjost ovitka kataloga u kojem tekstove potpisuje autorica izložbe, krase anđeli i svetice koje lebde na jednobojnoj podlozi, pa simbolički predstavljaju ovaj dio muzejskog fundusa. Jer, skulpture o kojima se zna vrlo malo doslovno lebde i prostorno i vremenski: kontekst iz kojeg potječu nepoznat je, o većini ne postoji literatura, pa su kataloške jedinice njihova prva publikacija. Hvalevrijedna inicijativa je ona da kataloške jedinice s osnovnim podacima o skulpturi i kratkim opisom sadržavaju i imena, kao i natuknice iz izvještaja uz provedene restauratorske i konzervatorske radove. U njima su, od 1991. godine, sudjelovali Iva Bartolić, Nada Bogdanović, Darwin Butković, Jasna Denich, Tito Dorčić, Romana Jagić, Maja Kolar, Emina Kranjčec, Alma Orlić, Anđelko Pedišić, Đuro Šimičić i Eva Winkler, sve vanjski suradnici, jer Muzej ne raspolaže vlastitom radionicom. Dio kataloga posvećen je i dokumentaciji ovih radova. Nažalost, najavljena dvodijelna koncepcija izložbe nije realizirana do kraja — dio koji je trebao obuhvaćati panoe s opisima i foto-dokumentacijom o konzervatorsko-restauratorskim radovima provedenim u zbirci sakralnog kiparstva — reduciran je tek na mapu. Bolje išta, nego ništa, glasi utješna fraza, no, šteta dobroga materijala i propuštene prilike, kad je već bilo volje i namjere... Katalog ukratko predstavlja i suradnju sa stručnjacima Šumarskoga fakulteta (Zavod za istraživanja u drvnoj industriji), čime se upozorava na važnost interdisciplinarne suradnje muzealaca s prirodnjacima. Analize uzoraka drva s kipova, nastale pod mikroskopom Jelene Trajković, pokazale su koja je vrsta drveta korištena kod nekih eksponata. Na temelju takvih podataka povijest je umjetnosti nerijetko korigirala datacije i osvijestila pretpovijest današnjih muzejskih izložaka. HPM je pokazao da slijedi trendove i uvažava ulogu prirodnih znanosti i njihovih metoda kojima je moguće iščitati tajne pohranjene u strukturama, kemijskim sastavima materijala, i u svemu oku skrivenom, a povezanom s nastankom umjetničkog djela.

Izvrsne legende

O ozbiljnosti pristupa u radu na katalogu Sakralno kiparstvo govore trodijelno kazalo, sažeci na njemačkom, odnosno engleskom jeziku i uglavnom dobre fotografije, pa iako korektura nije bez propusta, a sâm prijelom pokazuje neke nedostatke (vidi str. 15 ili 21), ocjena mu je prolazna. No, ono čime se ova mala izložba može ponositi i mjeriti najvišim europskim standardima, upravo je profesionalan pristup legendama osmišljenima na nekoliko razina. Posjetiteljima se, naime, osim zidnih, i to na dva jezika (onih uz izloške, i kratkim popratnim tekstovima uz pojedinu cjelinu), nude i tekstovi u mapama, na stalcima u izložbenom prostoru. Osim što svatko, pa i stranac (što, podsjetimo, često nije slučaj ni na velikim izložbama, u poznatim europskim muzejima) može tako doznati osnovne informacije o izlošcima, posjetiteljima je omogućeno da sami odaberu razinu stručnoga znanja o građi.

Hrvatski povijesni muzej, s ograničenim sredstvima, bez sponzora i primjerenog marketinga, zahvaljujući volji, stručnosti i inicijativi pojedinaca, ostvario je čudesan projekt, vrijedan svake pažnje i potpore. Osmišljen pedagoški program — muzejske radionice i igre vezane uz kiparstvo — također je primjer praćenja standarda europskih muzejskih ustanova. Iako je trenutak otvaranja izložbe prije blagdana u prosincu prošle godine, kao i radionica u kojoj su se bojali gipsani odljevi anđeoskih glavica, bio pun pogodak, izložba u HPM-u živi u sjeni velikog brata koji trenutno privlači tisuće posjetitelja.

Malu izložbu na kojoj iz sakraliziranog, mračnog beskraja izranjaju redom mala čuda ne treba zaobići jer je — mrak.

Libuše Jirsak